Ja sam Claudine Uwimbabazi, bivša učenica zidarske sekcije u Centru „Otac Vjeko“, a sada pripravnica za učiteljicu. Dok sam bila učenica, na drugoj godini zidarstva bilo nas je četrdeset troje. Ja sam bila jedina djevojka među četrdeset dvojicom momaka. U kolovozu nam je ravnatelj rekao da me zajedno s osamnaest drugih naših učenika škola šalje u Ugandu radi stjecanja dodatnog iskustva.

U Ugandu smo stigli 1. rujna. Kada smo stigli, Uganđanima je bilo čudno vidjeti me među momcima, pa me je skoro bilo stid što sam zidarica jer su me ismijavali zato što sam žensko – govorili su da žene ne bi trebale biti zidari. Mislim da je to u njihovoj kulturi... ali mi moramo kontrolirati svoju kulturu. Ranije, čak i kod kuće u Ruandi, je bilo tako, ali stvari se veoma polagano ipak mijenjaju... osobito u našoj školi u kojoj pokušavaju osnažiti žene.

I tako smo 2. rujna počeli zidati. Bilo je zabavno – oni koji su ranije zadirkivali, pa čak i slučajni prolaznici, su zastajkivali i promatrali me kako radim. Naravno da nisu bili navikli na takav prizor! Nisu čak bili spremni ni priznati da je moj rad jednako dobar kao rad momaka. No mislim da su se predomislili... ili će s vremenom naučiti!

Tijekom boravka u Ugandi radili smo s dvanaestoricom muškaraca iz Irske – sedam zidara i pet zidarskih pomoćnika. To je za nas bila sjajna prilika jer, vjerujte mi, naučili smo tako mnogo – ti Europljani zaista dobro obavljaju svoj posao! Rade brzo; organizirani su u radu i ne trate nimalo vremena. Zamalo da smo zaboravili da smo u Ugandi, pa nam se činilo kao da smo u Europi jer smo radili tako dobro i tako brzo.

Tamo smo proveli nekoliko tjedana, a zatim smo se vratili u naš Centar „Otac Vjeko“, gdje sada namjeravamo u praksi primijeniti ono što smo od tih Iraca naučili u Ugandi. Svi smo se vratili kući živi i zdravi. Zahvaljujemo Programu za pomoć obiteljima sv. Franje iz Ugande što nas je pozvao i Centru „Otac Vjeko“ što nas je tamo poslao.

S engleskog preveo: Branimir Mlakić

Foto galerija