Tako mi reče moj Čiko. Mladji od mene, ima desetak djece, te svaki dan nosi u vreći ili gura u tačkama pijesak na glavni put. Idem ja iz crkve jučer a moj "Čikica" prilazi meni i pita me zašto nisam primio njegovo djete u školu. Kažem mu da smo imali puno djece i da ih neznam sve... Ja mu pokušavam objasniti način kako se netko prima u školu itd. Kažem mu da smo primili i starije osobe koje neznaju čitati i pisati te da pokušavamo pomoći koliko je moguće, itd. Kaže on meni, ni ja ti neznam čitati i pisati ali zato želim pružiti šansu mojoj djeci da nisu kao ja. Neka završe nešto i neka mogu pomoći sebi i obitelji. Vidiš ja svaki dan guram tačke da iznesem pijesak iz doline na glavni put ili nosim u vreći da nešto zaradim kako bih djecu mogao poslati u školu... Oni ne trebaju da to rade kao ja ako im se pruži šansa a ti mi ne daš to šansu.

Šta da kažem? Natjera moj Čiko i mene u brige. Ne misliti o sebi i svojim potrebama već o budućnosti i onima oko nas. Njemu nije problem gurati tačke ili nositi pijesak u vreći da djeci pruži šansu za obrazovanjem? Puno pitanja.

U našoj župi koja je površinski jako mala imamo tri osnovne škole. Prošle godine (2007) više od 400 djece je završilo osnovnu školu. Što dalje? U našu školu (otac Vjeko) smo primili 105-ero. Ići u srednju školu (izvan župe) košta 210-300 eura godišnje. Oni koji rade ili imaju neku zaradu, zarade godišnje negdje oko 180 eura?!!!

Što učiniti? Gradimo srednju školu...

I jutros opet dodje. A kolilko ih nije još došlo???