Preko jednog malog novinskog članka, koji mi je izrezala jedna prijateljica, zainteresirao sam se za jednu strukovnu školu u Kivumu, Ruanda (Afrika). Ovaj kratki od Rolfa Ruedigera Essmanna sastavljeni članak o fra Vjeki, centru Kivumu-a, opčarao me.

Ovdje su se tražili zanatlije, koji bi mogli pomagati predmetne nastavnike. Nakon kratkog natječaja i sporazuma moje obitelji utvrđen je termin leta. Dana 2. prosinca navečer sletio je letač iz Bruxellesa u Kigali, glavni grad Ruande. Na malom aerodromu čekali su me Valerie, Kanađanka, i Ivica Perić iz Franjevačkog reda u Kivumu-u. U vožnji za Kivumu na pitanje da li ovdje ima i divljih životinja, morali su se oboje nasmijati. Pa ako sam proputovao sve kontinente ove Zemlje (zahvaljujući mojoj prijašnjoj firmi), ipak sam propustio Afriku. Nisam imao pojma, a kamoli o Ruandi.

Prvi tjedan nije se ni pomišljalo na nastavu, jer praktični rad stolara i zavarivača je mogao biti izvođen samo ograničeno. Tako sam radio praktično sa svojim đacima i učiteljima iz razreda električara, i mi smo popravljali zajedno najprije univerzalne stolarske mašine, dva brusača kutova, jednu napravu za zavarivanje, i zračni kompresor. Rezervni dijelovi, uglavnom jednostavnih dijelova koji se brzo troše, ovdje su problem. Fra Ivica je poznavao ipak sva mjesta i trgovine u Kigaliju. Kanadski kontejner je mogao biti opet oličen, željezo skraćeno i daske oblanjane.

Nastava s učiteljima je bila veselje za mene. Takav interes nisam očekivao. Ponekad je komunikacija ponešto štekala, što je bilo vjerojatno zbog mog ne tako dobrog engleskog. Matematika je ipak jednostavna za razumjeti a osnove elektrotehnike ponekad nisu. Sve u svemu bilo je zabavno i također, kao što mi kažemo „nešto se zakvačilo“.

Večernje bubnjanje učenika u školi, jutarnje buđenje preko dva ibisa, susreti s ljudima na mojim šetnjama, večernji ugođaj s toplim svjetlom preko brežuljaka oko Kivumu-a, sve to će mi malo nedostajati, ali posebno genijalno jelo našeg glavnog kuhara Oswaldija i podrška u franjevačkom samostanu preko fra Josefa, Ivice i Kizito.

Svima njima neka je hvala što sam smio biti ovdje.

Preveo s njemačkog: fra Matija Kurevija