„Nadamo se da ćemo slijedeće godine isto ovako uživati“! Subota 23.06.2007. bila je veliki dan za školu i župu Kivumu. Taj smo dan slavili dan škole. Budući da je u četvrtak bio imendan fra Vjeke prvo smo mislili slaviti na taj dan ali kasnije smo prebacili na vikend. Svi smo se složili da je slavlje njegova imendana puno bolja prilika za slavlje nego obljetnica njegova ubojstva. Pripreme su trajale tjednima jer su svi htjeli pokazati što su u stanju napraviti. Zidari su se dali na posao i sagradili minijaturnu kuću sa lijepim okolišem. Stolari si se trudili da naprave što više namještaja a krojači da se sašiju što ljepšu odjeću da se svatko može pokazati kako je lijepo obučen.

Čak sam i ja dobio na poklon lijepu majicu i hlače tradicionalnog afričkog dizajna i svi su rekli da mi lijepo stoji. I moram priznati da su u pravu. Nisu me nikako navikli vidjeti tako obučena budući da sam uvijek u nekim majicama i „čistim“ hlačama. Osim tih radova bilo je jako lijepo vidjeti i kako su pripreme pjesama i tradicionalnih plesova danima trajale. Tada je bilo najveselije. Kad bubanj zalupa onda i srce zaigra.

U petak je posebno bilo veselo kada smo kravu zaklali jer su svi znali da će biti mesa za ručak. Neki kažu da nisu mogli ni spavati od uzbuđenja! Jadnici! Velikom broju njih to je bio jedini put da su pojeli mesa u posljednjih par godina, što nije nikakvo čudo. A još je gora činjenica da veliki broj obitelji u našoj župi, kako su mnogi potvrdili, jedu samo 2-3 puta tjedno. Zato se šale na račun škole da su naša djeca najuhranjenija i to je živa istina jer naša djeca jedu svaki dan.

Dok nismo davali ručak u školi veliki broj đaka je često izostajao sa nastave jer su bili bolesni. Ništa čudno, kada je netko gladan onda se lakše i obolijeva. Od kada smo uveli ručak u školi rijetko se dešava da netko izostane sa nastave. Program je počeo u subotu u devet sati s proslavom svete mise. No prije mise trebalo je pripremiti hranu. Sve su naši đaci sami spremili: meso, rižu, krumpire, kuhane mrkve, grašak, salatu itd. Zaista velika gozba.

Dakle program je počeo s misom u devet sati. Glavni celebrant je bio jedan ruandski svećenik iz biskupije. Đaci su spremili pjesme na kinyarwandi, francuskom i engleskom jeziku. Htjeli su se pokazati što su sve sposobni naučiti. Uz pjesme su spremili i tradicionalne plesove. U propovijedi je svećenik govorio o velikim žrtvama koje je Vjeko učinio za ruandski narod i državu, što je sve učinio te ga je stavio kao primjer što je kršćanska ljubav u stanju učiniti za ljudsko dobro. Pozvao je đake da im fra Vjeko bude uzor u žrtvovanju za druge. Savjetovao ih je da budu dobri đaci jer će na taj način potvrditi svoj rad i pokazati želju da su spremni žrtvovati se kako bi u budućnosti učinili dobro.

Poslije mise je bilo razgledanje centra. Tada su svi prisutni obišli školu i razgledali što smo uradili. Za to vrijeme su im đaci pokazali kako se radi na našim strojevima. Imali smo veliki broj posjetioca. Poslije razgledavanja je nastavljeno sa programom. Bilo je pjesme, plesa a imali smo i akrobate i klaunove iz Kigalija iz don Dankove škole. Narod je uživao i bilo je smijeha i vriske pogotovo kada su nastupali plesači, akrobati i klaunovi. Uz sve te igre koje su jako dobro razveselile „raju“ razveselio ih je isto tako njemački ambasador koji je došao da sve to vidi. On je došao sa suprugom, rođenom Hrvaticom iz Sarajeva i sinom, malim Jakovom, koji je bio posebna atrakcija. Ima 5 godina pa kada su ga se djeca «dokopala» bilo je problema da ga izvučemo. Većini djece to je bilo prvi put da vide bijelo dijete i svatko ga je htio dodirnuti. Jadni Jakov je morao tražiti spas kod majke a ja sam na kraju morao koristiti štap kako bih djecu rastjerao.

Ručak je bio posebna priča. Uzvanika za ručak je bilo oko 400 a ipak je veliki broj otišao kući žalostan. Malo hrane smo stavili sa strane da kasnije nadodamo onima koji se već pojeli. Svi su sjedili jako strpljivo u velikoj sali, a kad smo mi došli počelo se sa podjelom hrane. Svatko je dobio svoj tanjur i nešto od pića. Stariji su dobili pivo a mlađi sok.

No posebna ceremonija je bila prilikom ulaska u salu. Djeca su se morala razgoniti štapom da drugi uđu. Za ulazak u salu je svatko dobio ulaznicu i to je bilo jako dobro organizirano. Poslije ručka smo imali različita natjecanja za školsku djecu sa nagradama pa su mnogi osvojili lijepe stvari: velike adresare, bilježnice, olovke, križeve, krunice itd. Bilo ih je jako lijepo vidjeti kako se smješkaju i vesele tim nagradama. „Nadamo se da ćemo slijedeće godine isto ovako uživati“!