“Ljudi imaju snove". Tako sam i ja jednom lijepo sanjala ili mi je Gospodin dao posebni san ili tako sto – da se u menu ridila zelja i dobra misao da bi mogla biti makar mala misionarka, makar bila Purgerka. I ja sam na tu nakanu molila, a valjda su i drugi molili za mene. I stvarno moj san se ostvario.

Gospodin poznaje ljudske putove. I ON mi je vec u osnovnoj skoli dao milost da bi zeljela biti misionarka. Iz godine u godinu, iz misli u misli, iz molitve u molitvu, iz ispita u ispit, dosao je taj moj veseli trenutak. Znam, ja sam bila presretna. A drugi su mislili: ova mala je LUDA. A ja sam znala sto hocu i TKO je Taj koji me zove. Upoznala sam, i onda je dosao trenutak putovanja. Ja sam bila vesela i radosna, a koji su ostali ponosni i zbunjeni. Avion je poletio a meni je cinio dobro drustvo jedan mali bosanski fratar fra Ivica koji nije poznavao Duju D. Ja sam bila COOL...

Ma gdje je ta daleka Afrika, sto me dolje ceka????? I tako puno pitanja na koje nisam imal odgovore, makar je fra Ivica tu kraj Duje D. Bilo nas je svih boje i koze a da li su svi imali bas bile zube nisam mogla odmah provjeriti. Oni oko mene nesto govore - ja njih gledam, a oni mene Neznam tko je kome cudan. Svi smo mi na kraju krajeva - jedna velika obitelj koja se dobro ne poznaje.

Nas andjeo cuvar je cuvao nasu „zeljeznu pticu“ - avion - da smo se sigurno spustili na rwandsku zemlju - Kigali, glavni grad. Onda sam morala nastaviti ovu domacu zadacu.

Tako vam je fra Miro Ancic (stric od tenisaca Ancica) pokusao spasiti mene od pisanja clanka, uvijek dobro raspolozen, vedar, optimistican, kako bi mi mladi rekli otkacen i spreman pomoci! Prvo sam nagovarala Nikolu (koji vec 3,5 mj. Sluzi u salezijanskom centru kod nasega misionara don Danka Litrica, u Kigaliju)! On i fra Miro su nam dosli u posjetu u Kivumu. Nisam bas stvorena za pisanje svojih dozivljaja, ali evo, njih dvojica, kao i fra Ivica, poprilicno su me upoznali ovih par dana pa sam se pokusala izvuci i nagovoriti jednog od njih da me spasi i napise sto zna o meni umjesto mene!! Nikola nije popustio cak ni na bombone, pivo, nista, ali se zato fra Miro smilovao i malo po malo, prekrasno sastavio ono sto sam ja trebala na temelju nasih razgovora i druzenja!!

Ali evo i od mene par rijeci o putovanju i o ovih par dana koliko sam ovdje. Istina je da sam vec u avionu za Nairobi osjecala neku napetost Svi ti ljudi, a svi medjusobno razliciti! Istina je i da fra Ivica nije nikada cuo za Duju Draganju!!!:) Kad smo stigli u Rwandu, na aerodromu nas je docekao fra Mathias. On, fra Tony, fra Inocent, fr Ivica i ja zivimo pod istim krovom. Ne mogu vam opisati koliko nam je dobro. Jede se dobro jer nam nas kuhar Oswaldi sprema specijalitete od zdravog africkog povrca genetski nemodificiranog, uvijek svjezeg, najbolje spremljenog mesa. Ma on spremi sto god pozelite! Ovo mi vise dodje kao neki godisnji odmor!! Sto se tice posla, do sada se bas nisam nesto naradila, bar ne onako kako smo mi navikli u Hrvatskoj! Ovdje je jedan totalno drugi nacin dozivljavanja vremena, tu se ne jurca, ne kasni. To ne postoji. Sve je nekako lezerno, bez imalo stresa. Kad se zamaram sto ne znam njhov jezik ili sto nemam “normalno“ radno vrijeme itd, fra Ivica mi se samo nasmije i kaze; „Sta se sikiras!?“ Uzivam u druzenju s djecicom!!!! Divni su! Prljavi, balavi, preslatki..., a uvijek nasmijani i zaigrani!!!

Eto buduci da sam tek stigla...bit ce potrebno malo strpljenja! Prihvatit cu kako god mi Bog dalje odredi!

Ovdje dani prebrzo prolaze! Vec je cijelih mjesec dana Afrike, papaje, marakudje i banana, rada u dispanzeru, rucnog pranja vesa, iza mene! Iza mene je i Bozic koji mi nikad nije bio neobicniji!! Prvo, ne pada snijeg pa nije bijeli, drugo, nije bilo polnocke vec je misa bila u pola sedam, a da ne spominjem da su moji najdrazi daleko. Ali ne bi ovo iskustvo mijenjala za nista!! Nevjerovatan je dozivljaj slusati u kakvom skladu svi u crkvi pjevaju, plesu i pljescu!!!!Jednu su pjesmu na moju srecu pjevali dovoljno dugo, pa sam nakon pete kitice konacno uhvatila ritam I zajedno sa ostalima slavila Boga.

Sto se tice posla u dispanzeru, u 8 h ujutro svi zdr. djelatnici zapocnu radni dan molitvom i pjesmom te dogovorom kako ce organizirati taj radni dan. Zatim svatko odlazi na svoje radno mjesto:

- u recepciji (zrdavstvenim knjizicama koje su ih do sada kostale 5 000 R franaka godisnje po obitelji imaju pravo na konzultacije, pregled, pretrage, lijekove, transport i lijecelje u vecoj bolnici ako se radi o tezoj bolesti. Od 2007. zdr.osiguranje kosta 1 000 R franaka po clanu obitelji a uz to se placa paricipacija od 100 f. 1 000 f je oko 10 kn, ne zvuci puno, ne za nase standarde)

- nutricijski centar (tu se kontrolira zdravlje djece vaganjem, vazu se i majke te im se mjeri tlak, djeli se hrana, provodi cijepljenje)

- savjetovaliste za muskarce i zene (prevencija side, prevencija prenosenja virusa, edukacija o ostalim bolestima i nacinima ocuvanja zdravlja. Npr. trudnice koje su hiv pozitivne uce da ako dodju na vrijeme u dispanzer zdr. radnici im mogu pomoci da se virus ne prenese i na dijete. Daje im se Nivera, ili ako su uspjesno izbjegle prenosenje virusa tokom poroda,onda ih se uci kako svakodnevno postupati u cilju ocuvanja dj.zdravlja. Buduci da nemaju mogucnosti,one nastavljaju dojiti dijete 6 mj. Ako u medjuvremenu dijete zadobije ozljedu usne supljine dojenje se prekida i dijete nastavlja prehranu kravljim mlijekom)

- rodiliste, izolacija za oboljele od tuberkuloze, ambulanta za dijeljenje lijekova hiv poz ( tu jednom tjedno dolazi lijecnik koji je ujedno i jedini lijecnik u ovom dispanzeru. Da, ljude inace lijece med.sestre i tehnicari)

- laboratorij (biokemijski, hematoloski i parazitoloski), farmacija, odjel za oboljele te ustanova za ishranjenu djecu ( tu su djeca i njihove majke..obicno oko mjesec-dva..koliko je vec potrebno za oporavak, onda ih se salje doma). Ovo je sve opisano dosta ugrubo. Mogu reci da se radi o dosta dobro organiziranom radu, humanom pristupu ljudima, i jako sposobnim zdravstvenim radnicima).