Nekoliko godina prije nego je postao papa Benedikt XVI., kardinal Joseph Ratzinger je, kao voditelj Kongregacije za doktrinu vjere, osobno odobrio Izjavu o konačnoj prosudbi ukazanja u Kibehu. Tako je 29. lipnja 2001. godine, prihvaćanjem pastoralnog pisma ruandskog biskupa Augustinea Misaga, Vatikan i službeno priznao Gospino ukazanje u Kibehu. Ruandska priča je, u stvari, počela nekako u isto vrijeme kao i u najvećem svetištu u mojoj Bosni i Hercegovini, Međugorju, 1981. godine.

Neću vam sada pričati priče o nečemu što je postalo opće mjesto svakoga istinskog vjernika u Africi. Neću vam kronološki navoditi što je sve Gospa govorila svojim vidjelicama – Alphonsini, Anathaliji i Marie-Claire. Možda ne bi bilo loše samo podsjetiti na posljednje Gospino ukazanje, koje se dogodilo točno osam godina nakon što je prvi put Alphonsine Mumreke čula Gospin glas u blagovaonici škole časnih sestara – 28. studenog 1989.

Događaju je svjedočilo 10.000 hodočasnika, a ukazanje su pratili liječnici i biskupska komisija. Alphonsine je tijekom ukazanja proživljavala dramatične trenutke najavljene budućnosti. U ruci je imala bočicu blagoslovljene vode kojom je škropila okupljeni narod i pozivala na usrdnu molitvu. Gospino posljednje ukazanje trajalo je oko sat i pol. Cijelo je vrijeme ispuštala bolne vapaje i prisutne škropila blagoslovljenom vodom. Za vrijeme ukazanja Alphonsine je stajala na kiši koja je lijevala kao iz kabla.

Nakon ukazanja uslijedilo je neobjašnjivo iznenađenje. Naime, liječnici i članovi biskupske komisije ustanovili su da Alphonsinina kosa, lice, zapravo cijelo tijelo i sva odjeća na njoj bili – potpuno suhi!

U katoličkoj crkvi mjesec svibanj je mjesec Blažene Djevice Marije. Zadnjega dana u svibnju svi hodočastimo Pohođenje Blažene Djevice Marije u – Kibeho. Vjerojatno znate da je Ruanda po vjerskom iskazu svojih stanovnika najkatoličkija zemlja u Africi. Onda možete zamisliti kako je toga dana velika i posjećena procesija u Kibehu. U molbi i pjesmi našlo se nekoliko tisuća vjernika, više od 500 svećenika, redovnika i redovnica, svi biskupi i apostolski nuncij. Misno slavlje počelo je u 9, a završilo u 17 sati! I trajalo je upravo onoliko koliko i najpotresnije ukazanje koje su vidioci imali na Veliku Gospu 1982. godine pred 20.000 hodočasnika.

Stajali su oni tako u zanosu pogleda uprtih u nebo. Nakon što su vidjeli da Gospa plače, počeli su drhtati, tresti se i cvokotati zubima. Na licima im se mogao vidjeti strah i bol. Iz sata u sat ponavljala se ista scena. Vidioci su se tresli i bolno previjali, pa kao pokošeni padali na pod. I tako neko vrijeme nepomično ležali na tlu. Onda su se opet dizali, drhtali, tresli, lomili, padali, dizali se...

Nakon više od osam sati provedenih u zanosu, vidioci su se smirili i pribrali te zabrinutim hodočasnicima opisali da su tijekom ukazanja Blažene Djevice Marije vidjeli jezive prizore pokolja i nasilja. Vidjeli su kako teče rijeka crvena od ljudske krvi. Vidjeli su ljude kako se međusobno ubijaju, unakažena tijela koja leže svuda uokolo, na stotine obezglavljenih i osakaćenih trupla što plutaju krvavom rijekom...

Nažalost, gotovo nitko tada nije ozbiljno shvatio Gospine poruke koje su se obistinile 12 godina kasnije...