Kad sam bio mlad, a posebno u svojim ranim misionarskim danima, često sam uživao u predivnom španjolskom filmu iz 1955. godine – "Marcelino, kruh i vino". Veliku dječju filmsku zvijezdu, Pablita Calva, gledao sam desetak puta. Moj fratarski brat, pokojni Vjeko Ćurić, još više je bio zaljubljen u taj film. On je "Marcelino, kruh i vino" gledao najmanje 20 puta.

Ne znam jeste li gledali film, ali bitno je naglasiti da se film bavi fratarskim odgojem djeteta kojega je jedne hladne noći neka žena ostavila pred samostanskim vratima. Fratri posvećeni svojim župljanima u početku nisu znali što uraditi s djetetom. Zapovijed gvardijana je bila – ili djetetu naći roditelje ili ga dati u svratište. Fratri nisu imali srca vratiti dijete bezosjećajnim hraniteljima te su odlučili, iskreno i nespretno, svi skupa podići dijete na noge. Krstili su ga i prozvali Marcelino. Legendarna je scena iz filma kad mali Marcelino, kao dječak, na samostanskom tavanu, unatoč strogoj zabrani fratra kuhara da tamo ide jer "tamo je velika tajna", otkrije veliko raspelo.

Marcelino nije znao o čemu je riječ, zažali se nad Isusom i njegovom mukom te mu obeća svaki dan donositi hranu – kruh i vino. A da bi obećanje ispunio, morao je fratru kuharu iz ostave svaki dan "krasti" kruh i vino i donositi ga Isusu na križu. Marcelino i Isus uspostaviše kontakt, Marcelino se izjada Isusu da bi jako želio vidjeti i upoznati svoju majku, Isus ga grli i naposljetku prihvaća u svoje Kraljevstvo... O velikom čudu svjedočili su svi samostanski fratri koji su pratili Marcelina da otkriju kuda nestaje hrana iz ostave. Stoga i ne čudi što je film u mnogim zemljama preveden i kao "Marcelinovo čudo".

Zašto sve ovo pričam? Pa, prije nekoliko dana smo i mi u Kivumuu doživjeli priču sa sličnim početkom. Vozač ambulantnog vozila iz našeg dispanzera žurio je iz obližnje Gitarame vratiti vozilo našim časnim sestrama. Pred ulazom u dispanzerski kompleks izašao je iz vozila namjeravajući otvoriti kapiju. I čuo je dječji plač. Pred kapijom je zamotana ležala beba stara maksimalno četiri dana. Vozač se nije zbunio, uzeo je bebu u naručje i ponio je kući. Časne sestre su mu pomogle. One ipak, za razliku od nas fratara, znaju kako s djecom te nije bio problem zbrinuti djevojčicu koju smo odmah nazvali – Marcelina! Po filmskom imenu Pablita Calva. I svi uživamo u novoj ulozi. Jedino strepimo, poučeni Marcelinovim filmskim iskustvom, hoće li naša Marcelina kad naraste iz naše ostave "krasti" kruh i vino!?