Nedjelja nakon Božića meni je trebala biti ležeran dan. Dogovor s fra Kizitom bio je vrlo jednostavan – ja predvodim misu u 7,30 sati, a on misu krštenja u 10 sati. Tako i bi, barem u onome dijelu dogovora koji se odnosio na mene. Naime, nakon što sam obavio jutarnju molitvu, "skočio" sam malo na rješavanje papirologije u svezi sa školom. Čak sam, zadivljen prizorom procesije ispred crkve, odlučio i fotografirati to bogatstvo šarenila predvođeno predivno odjevenim plesačima i plesačicama.

Potom sam se vratio svojim školskim obvezama, ali, avaj, ne zadugo... Fra Kizito je zaboravio koliko će biti krštenika te se uspaničio kad je ušavši u crkvu vidio koliko ih mora krstiti!!! Hitno je poslao po mene da mu stignem u pomoć. A imao je i zašto zatražiti pomoć. Čak 90 beba je bilo u naručju majki koje su stajale oko oltara i u četiri prolaza između klupa duž cijele crkve. Zamislite uz njih i njihove roditelje, kumove i članove obitelji. Skoro cijela crkva je bila ispunjena samo njihovim uzvanicima. Mislio sam da sam upoznao svoje župljane, ali skoro pola gostiju – nisam poznavao.

Kivumu je barem u nedjelju bio središte Ruande. Sjatilo se ovamo ljudi iz cijele zemlje. Koliko ih je bilo u crkvi, toliko i još više ih je bilo ispred crkve. Srećom, sušna je sezona i nije padala kiša. Ne smijem ni pomisliti kako bi to izgledalo pod ogromnim pljuskovima uobičajenima za Ruandu.

Obred krštenja trajao je više od sat i pol! A cijeli događaj je neprestano bio praćen pjesmom, bubnjevima i ritmičkim pljeskanjem sviju nazočnih u crkvi, ali i ispred crkve. Fantastičan osjećaj! Neponovljiv! A koliko to znači mojim župljanima dovoljno pokazuje i da su roditelji jednoga dječaka uspjeli uznaći sredstva i priuštili mu kupovinu odijela za krštenje!

Nakon obreda vjernici su se samoorganizirali u procesiju i počeli prilaziti oltaru prinoseći darove. Žene su na glavi nosile košare, donijele su ih nekoliko stotina. Muškarci su, pak, donosili kuverte. Dobili smo dosta darova: vreću i pol graha (oko 150 kilograma), kupusa, rajčica, mrkva, patlidžana, tikava, ananasa, avokada, manga, papaja pa čak i jednoga zeca. Naši "spretni" ministranti su istresali sadržaj tih košara u goleme vreće i vraćali košare ženama. No, to su radili tako traljavo da su dosta graha istresli na pod. Najteže je to palo plesačicama koje su u nastavku mise plesale po zrnima graha. Ali, nisu se žalile...

Uslijedila je sveta pričest, a nas šestero smo čak 15 minuta dijelili sveti sakrament. Nakon toga cijela crkva pjeva i pleše u ritmu bubnjeva. Jedino što meni osobno smeta je inzistiranje moje crne braće da im u crkvi netko na sintisajzeru odsvira nekoliko pjesama. To toliko naruši ljepotu njihovih pjesama i plesova da je sreća što se na sinitsajzeru odsvira tek nekoliko pjesama.

Misa krštenja je trajala skoro pet sati. Sa 90 novokrštene djece u 2009. godini ukupno smo krstili 291 dijete. I tu ponovo dolazim na temu koju smatram neizbježnom glede njihove budućnosti. Gdje ima djece mora postojati i škola! Naš projekt srednje škole u tom kontekstu dobiva puni smisao. Znade li se da na području naše župe u tri osnovne škole svake godine svoje osnovno obrazovanje stekne 400-600 djece, onda je neminovno barem dijelu njih koji to žele omogućiti i srednjoškolsko obrazovanje.

U našoj srednjoj školi koju gradimo bit će 24 učionice i škola će moći primiti maksimalno 960 učenika. Nisam siguran da nećemo po okončanju radova na srednjoj školi uskoro započeti gradnju još jedne škole...