Ne zovu Ruandu zaludo – zemljom vječnog proljeća! Svugdje je i uvijek ovdje zelenilo. I temperatura je konstantno uravnotežena na gotovo idealnih 27 stupnjeva. Dobro, noću se malo "smrzavamo" na "hladnih" 18 stupnjeva, kao što u dva navrata godišnje moramo podnijeti po dva mjeseca strahovito jake pljuskove u trajanju sat vremena dnevno. Ali, u vrijeme Božića Ruanda je uistinu – raj! I tu nimalo ne pretjerujem. Čak ni silne tragedije koje su pogodile ovdašnje stanovništvo posljednjih desetljeća nisu kod mojih župljana promijenile odnos divljenja prema najsvečanijem katoličkom blagdanu.

Božić je u Ruandi jedno veliko slavlje. Tad se neizostavno sve obitelji ponovo okupljaju. Svi koji su trbuhom za kruhom otišli u gradove, pa i u druge zemlje, vraćaju se roditeljima, braći i sestrama u rodno mjesto slaviti zajedno s njima rođenje Kristovo. Spretni i nezasitni mešetari tada stupaju na scenu i povećavaju cijene svega i svačega po nekoliko puta. Jer, znaju oni jako dobro da se u Ruandi u vrijeme Božićnih blagdana masovno kupuju odjeća, obuća, ali i bolja hrana. Znaju mešetari jako dobro da se djeca u vrijeme Božića rješavaju starih i iznošenih dronjaka te da na svečanu i svetu Božićnu misu svi nastoje doći u novome ruhu. S obzirom da većina mojih župljana jedva sebi priskrbi tri obroka tjedno (tjedno, a ne dnevno!!!) i sam se zapitam odakle iznađu mogućnosti za obnoviti svoju garderobu. Neki od njih na misu dođu i sa šeširom na glavi. Onim pravim, cilindričnim! I time, barem nakratko, svima demonstriraju svoju moć i bogatstvo...

Kuće se napune rižom, krumpirima, pivom, rakijom od banana, gaziranim sokovima, šećerom, kruhom i, u vrlo simboličnoj količini – mesom. Bitno drukčije nego u susjednoj Ugandi u kojoj je meso na Božićnoj trpezi – obavezno! No, Ruanda je vidno siromašna zemlja, ljudi se protežu koliko mogu. Tako iskoriste Božić i okupljanje cijele obitelji da bi dvostruko slavili. Na Božić gotovo svi moji župljani žele krstiti svoju djecu. Jer im je jeftinije o jednom trošku imati dvije fešte, ali i zbog svečanosti datuma.

U vrijeme Božića, kad sela vrve životom, na seoskim ulicama se ne može zateći nikoga. Svi su u kućama oko vatre i prepričavaju dogodovštine od zadnjeg susreta. Ručak se svima protegne na cijelo poslijepodne, jer slušati brata ili sestru s njihovim pričama iz grada je privilegija. I jedina mogućnost da barem kroz nečiju priču sebi dočaraju život u gradu. Moja župa Kivumu je od glavnoga grada Kigalija udaljena 50-ak kilometara i ogromna većina župljana nikada nisu tamo bili. Prije nekoliko dana sam za nagradni vikend vodio u obližnji Burundi učitelje iz naše strukovne škole. I njima je odlazak iz sela bio senzacija o kojoj će pričati godinama!

Misno slavlje proslave Kristova rođenja počinje za Badnjak oko 16 sati i traje – pet sati! Crkva je pretijesna primiti sve župljane, nekoliko tisuća ih se uspije natisnuti unutra, ali još više ih stoji izvan crkve. Svi pjevaju, svi plešu, bubnjari neprestano udaraju ritam... I prepričava se čije su ljepše jaslice. Koje se prave od gline ili rezbare u drvetu ili režu i lijepe od kore od banana. Predivno! U Ruandi se ne kite Božićne jelke ili borovi, ali zato na kućna vrata svi stavljaju goleme listove banana.