Nakon temeljitih priprema konačno smo započeli ostvarenje sna našeg prethodnika, velikog fra Vjeke Ćurića. Prošlu subotu smo, dakle, blagoslovili i svečano položili kamen temeljac za srednju školu u kojoj će stotine naših župljana već sljedeće godine započeti naobrazbu na osnovi koje će osigurati egzistenciju svojim obiteljima. A to je naša vodilja u misionarskom djelovanju – pomoći ljudima da sami sebi iskrče svoj životni put. Vjerojatno nas fra Vjeko gleda negdje odozgo, smiješi se i zadovoljno gladi brkove. I takav treba biti! Kao što smo mi ponosni na njega, njegovo djelo i ideje toliko ispred vremena u kojem je živio.

Nije se u petak bezrazložno okupilo toliko ljudi na svečanosti koju smo, doduše, dva dana ranije, iskoristili i za proslavu fra Vjekina imendana. Moj predragi prijatelj, salezijanac don Sebastijan Marković, bio je među sedmoricom svećenika koji su koncelebrirali svetu misu koju je predvodio biskup naše Kabgayi biskupije Smaragde Mbonyintege. U mnošvu okupljenih nikako ne mogu ne spomenuti nazočnost velikog ambasadora naše male Hrvatske, Tomislava Obradovića.

Tomislav je, naime, izbornik mlade nogometne vrste Ruande i za njim je velika jagma lokalnih klubova koji bi ga htjeli angažirati kao trenera. Veliki je šaljivdžija i svi ga vole. No, o Tomislavu, kao i o drugim Hrvatima u Ruandi, nogometnom izborniku Branku Tucaku i košarkaškom izborniku Većeslavu Kavedžiji pisat ću nekom drugom prilikom. Još bih nadodao da su na svečanosti bili naši mladi volonteri iz Hrvatske, Silvija Duksi i Ivančica Borić iz Varaždina i Joško Žarković iz Kaštela. Ali i o njima ću drugom prilikom, sad tek da se zna da i u Ruandi ima Hrvata. Malo nas je, al' nas ima!

Inače, svečanosti poput našeg blagoslova i polaganja kamena temeljca nikako ne mogu proći bez tradicionalnog plesa Intore, kojeg su nekada samo izabrani ratnici izvodili pred ruandskim kraljem. Danas još samo Crkva održava tu povijesnu i kulturnu prepoznatljivost Ruande. Kao što Intore plešu samo izabrani, tako se i ja nadam da će za nekoliko godina iz naše srednje škole izlaziti samo najbolji učenici. Koji će diljem Ruande i Afrike pronositi slavu Kivumua iz kojega su ponikli. I na koje ćemo s razlogom biti ponosni!

Na kraju svečanosti biskup je podijelio 72 diplome učenicima koji su prošle godine završili našu strukovnu školu. Svi zajedno smo se na kraju počastili uz prigodno pripremljenu trpezu u dvorištu škole. Djeca su bila najsretnija, jer mnogi od njih su, nakon dugo vremena, prvi put okusili – meso!