Pa, i nije sve samo rad, bez imalo zabave.. Iako doista puno radim u Centru Otac Vjeko, nekada ne stignem ni glavu podići od posla, našlo se vremena i za malo zabave. Došla sam u Ruandu s namjerom da radim i bavim se samo krojačkim odjelom u školi, no kao i obično, nije ispalo baš točno tako.

Vidite, fra Ivica je prošle godine pokrenuo i Dječji vrtić, a kako nisu imali donesen službeni program, uhvatila sam se i toga. Uz pomoć Immaculee, tajnice škole, uveli smo nastavni program za vrtić, odobren od ruandske Vlade. Trebalo nam je malo vremena, jer su mi sve morali prevoditi sa lokalnog jezika kinyarwanda, na engleski i obrnuto, ali na kraju smo uspjeli izraditi program i djecu podijelili u tri vrtićke skupine – najmlađa grupa (3-4 godine starosti), srednja grupa (4-5 godina starosti) i Predškolci (6 godina starosti). Izradili smo sve potrebne dnevne planove, kao i knjige aktivnosti koje se mogu koristiti za podučavanje djece vrtića na sve tri razine.

Ali, da se vratim na onu zabavu koju sam spomenula na početku teksta.. Želim vam pričati o Zambiji! Za vrijeme svoga boravka u Ruandi, ukazala mi se prilika otputovati i u Zambiju, tu vrlo prijateljsku i 'zapadnjačku' afričku zemlju!

Zambijci su vrlo prijateljski nastrojeni, vrlo otvoreni ljudi. Krajolik je onakav kakav bi se mogao i očekivati – uglavnom je sve ravno i vrlo suho, tek su neki dijelovi pomalo brdoviti.

Posjetila sam Livingstone, grad u jugozapadnom dijelu Zambije, gdje se nalaze čuveni Viktorijini slapovi. U bilo koje drugo doba godine, voda bi apsolutno bjesnjela niz stjenovitu padinu, ali nažalost i moje veliko razočarenje, bio je upravo završetak sušne sezone i mogla sam vidjeti tek neznatno kapanje vode koja se pojavila na rubu nekoliko mjesta.

Zatim smo dobili priliku – šetati s lavovima! Naime, tamo u blizini postoji sirotište za mladunčad divljih životinja. O mladunčadi-siročadi, koja u divljini ne bi preživjela bez svojih majki, brinu njihovi čuvari koji su im i odgojitelji i najbolji prijatelji. No, ideja je da ih se podiže u što je više moguće u njihovom prirodnom staništu, ali štiteći ih od grabežljivaca, kako bi se jednog dana mogli ponovo potpuno vratiti u prirodu. Iako imaju divlji instinkt za napad i ubijanje za hranu, nedostaje im vještina preživljavanja koju bi ih učile njihove majke.

Kakvo uzbuđenje je bilo biti u neposrednoj blizini dva lava, zapravo lava i lavice, brata i sestre. Bilo je tako blisko i osobno. Bili su ogromni i biti tako blizu njima za mene je bio neopisiv osjećaj!

Za iznos od 200 dolara, sretno sam sjedila pored prekrasnog, zlatnog mužjaka koji je imao stvarno goleme zube i bio je vrlo impresivan!

Kada god bi lavovi krenuli hodati, čuvari bi bili u blizini i govorili mi da stojim mirno, odnosno da hodam uvijek iza, nikada ispred njih. Svatko od nas nosio je štap (granu sa stabla), tako da, ako se bilo koji od dva lava okrenuo prema nama i krenuo prema nama, morali smo staviti štap prema njegovom licu i to bi ih držalo na sigurnoj udaljenosti od nas. Bilo je fascinantno gledati kako se dva lava razigrano grickaju i igraju i to na samo par metara od nas! Imali smo oko sat vremena s tim egzotičnim stvorenjima!

I kao da mi već ovo nije bilo dovoljno… Odlučila sam se i za šetnju s gepardom. Ok, baš kao i lav, zapravo je gepard mene vodio u šetnju…

Nakon svega toga, a dok sam još bila u nevjerici oko onoga što sam doživjela, odvezli smo se do obližnjeg Nacionalnog parka i dogovorili sa vodičem da nam pomogne naći nosoroge. Znate, vidjela sam divlje životinje puno puta, osobito slonove, lavove, žirafe, vodenkonje, ali nosoroge sam vidjela samo jednom u Nacionalnom parku u Tanzaniji.

Dok smo se vozili, naš nam je vodič u jednom trenutku rekao da moramo stati uz rub ceste. Zatim nam je rekao da izađemo iz auta i za njim krenemo pješice. Bila sam iznenađena jer je to inače zabranjeno u nacionalnim parkovima.

Nismo prešli više od sto metara kad odjednom, što mislite? Ispred nas bilo ih je četvero! Četiri nosoroga! Mužjak, ženka i dvoje mladunčadi. Bila sam toliko uzbuđena da sam jedva disala! U to vrijeme uz nas su bila i dva rendžera koji su, naoružani puškama, pazili na našu sigurnost u slučaju da se životinje razjare. Naravno, potjerali bi ih pucanjem u zrak… Zadržali smo se neko vrijeme gledajući predivan prizor, a onda smo nažalost morali otići, jer je još jedna velika grupa čekala red da iskusi isto uzbuđenje. Ok. A sad o tome kako sam ostala bosonoga…

Posljednjeg dana svog boravka odvezli smo se do sela gdje se mogu kupiti lijepi suveniri poput maski i rezbarija, po povoljnim cijenama. Cijena zapravo nema, za njih se pregovara. Kad smo ušli u zidani kompleks gdje su svi stajali uz štandove nadajući se prodaji, lokalna žena obavijestila nas je da ne moramo kupovati samo novcem, nego da se možemo i mijenjati nudeći stvari koje imamo na sebi! Nakon što sam kupila nekoliko predmeta, dobila sam ideju da se i moje zelene tenisice iskoriste kao alat za pregovaranje. I uspjela sam! Dobila sam lijepu afričku rezbariju, u zamjenu za moje tenisice i čarape. A najbolji dio bio je taj što je gospodin, koji je dobio tenisice i čarape, bio presretan jer je dobio nešto što može dati svojoj ženi kao božićni dar!

Uvijek kažem da svoje vrijeme provodim tako da si napravim sjećanja koja ću nositi u sebi jednom kada više ne budem mogla putovati. Ovo putovanje svakako je bilo za pamćenje!

S engleskog prevela Maja Sajler Garmaz