Blagoslov škole u Župi Kivumu u Africi bio je 24. rujna 2016. Tom prigodom, između ostalih uzvanika i gostiju, bila sam pozvana i ja.

Fra Ivica nije ni slutio koliko sam željela vidjeti Afriku, koliko sam sanjala o tome kontinentu. Nešto sam malo i površno znala o Ruandi i okolnim afričkim državama, ali čitajući reportaže koje fra Ivica piše u Svjetlu riječi, nešto sam naučila i, što je još važnije, shvatila koliko mu je potrebna naša pomoć, pomoć s ove strane svijeta. I tako sam se uključila u humanitarnu udrugu koja projektom Srce za Afriku čini čuda. U tome Srcu su mnogi vrijedni i plemeniti ljudi, koji nesebično rade te na sve moguće načine pokušavaju pomoći kako bi škola u Kivumu bila što prije izgrađena i opremljena, a djeca sita i vesela.

Bila sam iznimno počašćena fra Ivičinim pozivom. Dok sam se pripremala za put, znala sam sestrama spomenuti kako se pribojavam zračne luke u Istanbulu, jer je ogromna, pa bih se mogla izgubiti ili zakasniti na zrakoplov za moje afričko odredište. Hvala Bogu, nije bilo nikakvih problema, bio je to više strah od prvoga puta. Stupajući na afričko tlo, osjećala sam se tako ushićeno, veselo. Osjećala sam da hodam po najsvetijoj zemlji kugle zemaljske.

Sam dan blagoslova škole bio je vrlo sunčan i lijep. Misu je predslavio kardinal Vinko Puljić zajedno s mjesnim biskupom Smaragdom Mbonyintegeom i ostalim svećenicima. Pjesmom i plesom dvosatno misno slavlje uzveličao je zbor učenika sa svojim profesorima. Nakon mise blagoslovljena je škola. Svi su nahrupili da sudjeluju u tome činu. Bila sam fascinirana malom crnom dječicom, očima koje te tako milo i molećivo gledaju, govoreći: bombon ili money, money. Bombona sam ponijela, jer, mislim, kako ću među djecu doći bez kikića, a to mi je bio i najlakši jezik za sporazumijevanje.

Profesori su s učenicima pripremili svečan program. Igrom i plesom ispričali su nam svoju tegobnu životnu priču. U početku nisam razumjela o čemu se radi, ali sam iz suza s. Mirabilis shvatila da je riječ o nečemu vrlo dirljivom. Sestra je to duboko proživljavala, jer, nakon dugo vremena provedena u misijama, razumije njihovu kulturu i sve ono što oni jesu. Njihove životne nevolje su ogromne: nemaju vode, struje, a ni kruha. Parcele su im male, nisu dostatne za prehraniti mnogobrojnu obitelj.

Kako je vrijeme moga boravka u Ruandi odmicalo, sve više sam shvaćala gdje sam zapravo. Išla sam s fra Ivicom kamo god bi on putovao, da vidim, da upoznam barem donekle afričko tlo, koje je pomalo neobično, s kućicama i terasastim njivicama. Tako smo se jedan dan zaputili u Rushooku, župu i samostan u Ugandi gdje je fra Ivica bio prije. Ova zemlja je vrlo slična Ruandi, samo ima malo manje stanovnika, pa je manje i gladi. Pretužno je vidjeti na tako malom prostoru tako puno ljudi koji, doslovno, preživljavaju. U Župi Kivumu vode bitku s preživljavanjem: neki si uspiju priskrbiti samo dva obroka tjedno.

Zato projekt Srce za Afriku itekako ima smisla, jer se djeca školuju i osposobljavaju za život, a u školi imaju i jedan obrok dnevno. Učenici samostalno izrađuju različite predmete: nakit, torbe i sl., što onda prodaju prijatelji ovih školaraca i šalju im zarađeni novac za njihovo daljnje školovanje. I ja sam, uz mnoge druge, postala dio toga.

Tko je jednom vidio i doživio afričko podneblje, ne može ostati indiferentan i kazati da ga se ne tiče nevolja ljudi, osobito djece, koji ondje žive. Mora se nešto činiti, tražiti način kako priskrbiti obrok divnoj tamnoputoj djeci, simpatičnoj i razdraganoj. Jedan čovjek može puno, a više njih može učiniti i čudo. Stoga, zahvalna za ovo iskustvo, pozivam sve ljude dobra srca i volje da se pridruže pružanju pomoći djeci i mladima Kivuma, Ruande, Afrike.