Odnos prema osobama s invaliditetom u Ruandi, ne razlikuje se od odnosa u okolnim zemljama. I u drugim zemljama se invaliditet smatra sramotnim i takve osobe obitelji vrlo često sakrivaju. Često su neprihvaćeni u društvu i tek nekima je omogućeno školovanje i kasnije zaposlenje. Ostali nemaju baš svijetlu budućnost.

Prije nekoliko mjeseci pisala sam o osobama s invaliditetom koje su svoje mjesto pronašle pod okriljem naše škole, bilo da rade kao učitelji u našolj školi ili pletu džempere. U članku „Mogućnosti“ pisala sam o Centru Otac Vjeko, u kojem su svoje mjesto našli pojedinci koji žive u Kivumu. Mogućnost za bolji život odlučili su pružiti i drugima.

Ovdje je važno ljude naučiti vještine koje će im pomoći u životu. U Kivumu se već dva tjedna nalaze tri mlade djevojke iz Burundija. Sophie, Imelda i Silvane su osobe s invaliditetom i sve se kreću pomoću štaka. Djevojke su došle iz Gitege, Burundija kako bi se naučile koristiti strojevima za pletenje. Kao što su Grace, Jean Maria i Beatu drugi naučili, sada oni svoje znanje šire dalje.

Naša Grace, iz prošlog članka, im sada strpljivo prenosi svoje znanje i iskustvo. Već su dosta naučile, džemperi koje pletu izgledaju jako dobro. Da imam mjesta u koferu, sigurno bih se u Hrvatsku vratila barem s jednim. Možda još i uspijem ugurati koji. Djevojke su iz Gitege, župe u kojoj se nalaze franjevci.

Došle su ovdje na prijedlog fra Florana koji je bio upoznat s programom u Kivumu. Fra Floran ih je okupljao oko raznih aktivnosti i prije dolaska u Ruandu. Sve tri šivaju, no problem je u tome što posla nema uvijek dovoljno. Najviše rade u vrijeme prije Uskrsa i Božića. Ostatak godine nisu te sreće. Zbog toga je dobro da steknu još neke vještine kako bi se time mogle nastaviti baviti kada se vrate u Burundi i popuniti prazninu kad nema dovoljno posla.

Sophie, Imelda i Silvane su mi susjede. Govore samo kirundi što otežava našu komunikaciju, onu verbalnu, komuniciramo samo osmijesima. Moram priznati da uživam slušajući njihov smijeh kada se vrate nakon radnog dana provedenog u kontenjeru u dvorištu škole. I ne samo to, pjevuše kad peru posuđe, rublje,pospremaju. Imaju jako lijepe glasove. Djeluju sretno i to me jako veseli. Nadam se da će s tim entuziazmom nastaviti svoj rad i kada se vrate kući.