Tako sam od milja nazvao mjesto gdje je četvrtkom tržni dan. Tamo svi idu jednom u kupnju a ja idem dva puta. Prvi put oko 12-13 sati, kada dođe tek prvih 5-6 trgovaca sa svojim pomoćnicima. Tržnica je na prašnjavoj cesti, na livadi ,uz šumicu a sve je na neravnom brdovitom dijelu. I biraju mjesto gdje će postavit vreću ili komad cerade na kojoj će izlagat robu.

Jedan postavi, drugi makne metar naprijed ili nazad, treći metar dva u lijevo ili desno, i svaki tvrdi da je najbolje mjesto baš ono koje je on odabrao. Znaju se i posvadit oko toga, no na kraju se ipak dogovore i jedan ostane čuvati mjesto a ostali idu po robu.

Drugi puta dođem oko 16-17 sati kad je vrijeme najveće kupnje. Nešto kupim ali prvenstveno mi je zanimljivo stati na najviši dio, gdje imam najbolji pogled, obzirom da je tržnica na blagoj uzbrdici. Tako mi je lijepo promatrati. Od par stotina ljudi, kao po nekom ritmu jedni se saginju i uzimaju robu, drugi se ispravljaju i tako naizmjenično.

Preporučam da to oni koji budu u prilici malo pogledaju. I tako mi je došla ideja da ovo nazovem ROBNA KUĆA SAGNI SE. Nedostajat će mi jako ova tržnica i ovaj doživljaj, jer osim voća i povrća ima tu nove i stare obuće i odjeće, ima posuđa, deterdženata i sapuna... tu se možete ošišat za dvije kune. Ima tu svega i svačega. Neću pisat o tome jer je nemoguće dočarati tu ljepotu.

A ima tu i igrača s tri kutije šibica. Nešto slično kao i kod nas ali su lošiji skrivači. Malo sam ih promatrao i baš su amateri. Rade to dosta loše a ipak nađu pokoju žrtvu. Jedna mlada žena sa djetetom na leđima je nasjela i izgubila 1000 ruandskih franaka. Ona i svi oko nje bili su sigurni koja je prava kutija, ali su se prevarili. Zadivila me jedna mlada cura koja se jedina usudila verbalno obračunat s prevarantom.

Prepirka je trajala desetak minuta. Bila je tako odlučna i oštra da je ta nesretna žena na kraju dobila svoj novac natrag a ta mlada cura aplauz za hrabrost i odlučnost. Tu mladu curu znam po tome što pjeva u crkvenom zboru. Na žalost ne znam joj ime. Svejedno svaka čast za hrabrost.

Kišna sezona je prošla. Nimalo me ne smeta ta lijepa prašnjava cesta. Boravim negdje u sredini sela i imam tri pravca odlaska u selo. Svaki dan idem u šetnju na jednu od tri strane sela Jednom ili dvaput tjedno odem u obližnji grad Gitaramu. I tako redom i tako redom. Prilično se napješačim i nahodam. Barem jednom u tjednu obiđem cijelo selo, koje i nije baš malo. Nakon dva mjeseca boravka ovdje, ponekad mi malo nedostaje Zagreb, obitelj, prijatelji neke navike od tamo.

Počnem razmišljat o tome ali mi odmah sine koliko će mi nedostajati ovo selo, ovi ljudi posebno djeca, koliko će mi nedostajati ova škola i djeca u njoj, ova prašnjava cesta... jer tom cestom još nikad nisam prošao a da me ne pozdravi skoro svaki prolaznik, nikad nisam prošao više od par stotina metara a da djeca ne trče za mnom. Minimalno 5-6 djece me dođe zagrlit što me čini sretnim. Tako rado poljubim njihovu lijepu ošišanu glavicu. Koliko će mi falit sve ovo.

Dva mjeseca i par dana sam ovdje. Uskoro se vraćam doma. I brojim dane, ali ne znam je li zato što sam se zaželio onog tamo ili zato što će mi nedostajat ovo što ću ovdje ostaviti. Normalno je da mi malo nedostaje moj grad i sve u njemu, ali će mi jako nedostajati Kivumu i sve što sam u njemu doživio. Nadam se da ću imat priliku bar još jednom doći u ovo drago selo.