Dolazim iz Hrvatske i moje trenutne životne okolnosti dopuštaju mi da ostvarim želju za odlaskom u Afriku, kao volonter. Bilo bi vrijeme da se nešto napiše za stranicu. Naime, od mog dolaska u Kivumu već je prošlo dva mjeseca. Doputovala sam 7. travnja, a članak sam počela pisat 12 dana nakon dolaska u Kivumu.

Znači, trebalo mi je 12 dana da počnem sređivat dojmove i misli kako bi uopće mogla sastavit smisleni sadržaj. Sve je toliko drugačije ovdje, emocije su snažne i koliko god ih se ja trudila ignorirat one ipak prevagnu. U toj konfuziji vrijeme leti... jedino što je konstanta je fra Ivičina staloženost.

Prve negdjelje u crkvi nisam baš dobro mogla ni sudjelovati na misi jer je na ruandskom a ja od silnog čuda nisam znala ni gdje prvo pogledati a kamoli da bi se sjetila svih riječi na hrvatskom dok svećenik služi misu na ruandskom. Sljedece nedjelje je već bilo bolje.

Dakle, doček je bio jednostavan a opet toliko topao. Fra Ivica zrači jednostavnošću iza koje se krije stvarna briga o čovjeku. Fra Filip i fra Alojz, njegova crna braća iz franjevačkog reda krasne su osobe u svojim habitima. Volonteri Anđelka i Ante, sve u svemu, dobra ekipa.

Škola funkcionira besprijekorno. Organizacija nastave je na visokoj razini a opremljenost i strukovne i srednje tehničke škole je na zavidnoj razini. Pozitivna atmosfera u zbornici i među polaznicima škole očituje se svakog dana.

Mjesto Kivumu nalazi se usred prekrasne prirode s puno zelenog raslinja i raznog sitnog cvijeća koje proviruje iz trave. Ovdje raste eukaliptus a zelenu boju mjestimično razbija plavi eukaliptus koji se inače koristi za ulje eukaliptusa. Svi obronci vulkanskih vrhova obrađeni su poljoprivrednim kulturama: grah, mahune, kukuruz, paprika, kikiriki, krumpir... isprepleteni s plantažama banana, ananasa, kave i avokada.

Obzirom da još uvijek traje kišno razdoblje skoro svaki dan naiđe neka kiša, ali i brzo prođe. Popodne kraće traje jer se mraći već ko 18h. Ljudi u selu u kućama nemaju struje pa idu rano spavati.

Kad smo na temi ljudi, to je posebna priča. Moja zapažanja i dojmovi ne poklapaju se s pročitanim tekstovima ili filmovima o Africi a osobito ne o Ruandi. Najčešće se ljudi opisuju kao razdragani, bezbrižni nasmijani ukratko sretni. Za Ruandu sam negdje pročitala da je zemlja tisuću brda i 11 milijuna osmjeha. Ovo s brdima stoji ali s osmjesima je malo drugačije.

Cijela Ruanda je jako gusto naseljena tako da čim se izađe van stalno je svuda prisutno jako puno ljudi svih uzrasta i dobi. Ukoliko se pak pogodi da je sajmeni dan e onda nastaje prava gužva kako za pješake tako i one koji su motorizirani ili voze bicikle. Dakle o stalnim osmjesima bi se dalo razgovarati. Izraz njihovih lica više je apatičan, popraćen rezignirajućim hodom spuštenih ramena.

Kad susretnu bjelca koji uvijek upada u oči uglavnom će pozdraviti a veći interes za razgovor primjetan je kod mlađih mještana i naravno djece, koja trčkaraju svuda uokolo. Ona pak osvajaju svojim velikim očima iza kojih se krije nešto između tuge, nade, želje i tek ponekad radosti.

Osmjeh se izmami kad se ponadaju da će nešto dobiti, kad se krenete igrati s njima, a pravo veselje nastaje ako ih počnete fotografirati i pokazivati im slike njih samih.

Meni najčešće izmame mobitel i s njim se naslikavaju do besvijesti. E onda ako još imam sunčane naočale tad počinje poziranje s naočalima. Moja popodneva provodim s njima vani na seoskom putu, igralištu (obična zelena livada koja je za njih igralište) ili u šetnji po selu. Za nogomet nema baš vremena tijekom tjedna jer brzo padne mrak ili se dogodi da pada kiša, ali nogomet s pravom kožnom loptom im je najdraži sport i igraju ga perfektno.

Često dječačići nose male lopte napravljene od otpadnih krpa prevezanih nekom špagom i ta lopta im uglavnom služi za nogomet jer kožnu dobiju samo na igralištu.

Još jedna igračka im je omiljena, a to je guma od malog bicikla ili omot od volana koji ispred sebe guraju koristeći rašljasti stap i tako trče koliko ih noge nose. Što više vremena provodite s njima to oni imaju više pitanja o svemu i svačemu, a najviše o tome kako je tamo gdje vi živite.

Njihovi znatiželjni pogledi popraćeni su pipkanjem ruku, diranjem kose i tko zna što oni međusobno govore dok vas dodiruju ali njihov razgovor više je sličan cvrkutu. Puno im znači kad im se posveti pažnja, kad se s njima provodi vrijeme pa makar to bio i hod u tišini.

Inače život ovih ljudi ovdje je jako težak. Zemlja je plodna i sva obrađena tj. zasađena kulturama koje ovdje uspjevaju, ali populacija je toliko brojna da nije moguće proizvesti dovoljno hrane za sve. Osim toga obrada zemlje je u potpunosti ručna, doslovno se kopa motikama jer nema plugova ili motoriziranog oruđa. Konfiguracija tla je izrazito brdovita i sve se radi na strmim obroncima vulkanskih brda. Znači, ljudi su uglavnom gladni i vrlo siromašni.

Žive u skromnim malim zemljanim kućama, a samo neke su izrađene od cigle koju također sami proizvode. Većina ih je bez posla a oni koji ponekad rade na poljoprivredi, najčešće kopanju polja jako su slabo plaćeni, npr. za kopanje cijeli dan plaća je 1 EUR, što nije dovoljno za dnevni obrok. Zbog životnih uvjeta, jako su slabo razvijene vještine koje ljudi mogu koristiti u životu u zajednici.

Djeca su uključena u pomaganje u obitelji, ali to se uglavnom svodi na donošenje drva iz šume za loženje vatre za kuhanje, donošenje vode, čuvanje krava ili koza na paši i sl. To je jedan od razloga da su jako ovisni o svakom obliku pomoći koji mogu ili misle da mogu dobiti.

Jedini izlaz iz ove situacije je obrazovanje, stjecanje znanja i vještina za život. Sve veći broj mladih osoba počinje shvaćati značenje obrazovanja i tu im školski centar Otac Vjeko zaista svesrdno pomaže i pruža mogućnost školovanja, a time ih osposobljava za život u kojem će moći privređivati za sebe i obitelji.