Prošlo je mjesec dana od mog dolaska. Meni ovdje vrijeme brzo prolazi ,možda zato što mi je ovdje dobro. Opet, ponekad mi se čini da sam ovdje dugo jer, naučio sam puno novog.

Naučio sam lijegat oko 21 sat. Budim se i ustajem u 5 ujutro, odmoran i naspavan. Pjev ptica me probudi i ja to zovem usklađenost s prirodom. Prilagodio sam se sobi od 8-9 kvadrata, u kojoj imam sve. Krevet, ormar, stol, stolac. Jedan jastuk, jedna plahta i jastučnica, jedan ručnik za lice, jedan za tuširanje. Ako se na vrijeme opere to je sasvim dosta.

Naučio sam da za mjesec dana imam samo jednu vrećicu smeća koje zapalim i to je to (u Zagrebu sam za dan imao više). Ovdje se ništa ne baca. Nema kanti za smeće ni kontejnera, ni kamiona za odvoz... jer se nema što vozit. Oni su drugačiji. Naučio sam da se ovdje radi polako i pjevuši.

Na biciklu ii motoru se može prevest sve. Voze se drvene gredice dugačke 4-5 metara, ili 20-30 kartona svježih jaja makadamskom cestom, koza, ili dvadeset živih kokoši svezanih oko vrata i tijela vozača... da ne nabrajam. Djeca se vesele jednom bombonu, lopti ako je prime u ruke, kemijskoj i listu papira više nego naša najnovijim mobitelima, koje im, bez razmišljanja i kontrole kupujemo.

Mi svoju djecu od rođenja molimo i trpamo im u usta hranu i kad nisu gladna ali moraju jesti u toliko sati, tu hranu jer tate i mame znaju da dijete mora jest i pojest to i to, tada i tada. Nije nas briga što dijete koje nije gladno ne može jesti. Ovi mole i traže da pojedu bilo što... i ako dobiju pojedu odmah,jer su gladni. Ali su ova djeca, (iako gladna) za razliku od naše, vesela, sretna, razigrana i nasmijana. Pogledajte njihove oči na slikama koje postavljam na FB.

Centar fra Vjeko u Kivumu organizira školovanje, hranu i smještaj za djecu. Sreća djece, koja uspiju upisat školu, nešto naučit i dobit kuhanu hranu je velika. Iz ovog centra izlaze obučeni tehničari, zidari, stolari, tesari električari i drugi za koje se čulo i van granica Ruande, pa su išli u Ugandu graditi zgradu kao najbolji majstori. Organizacija u ovom centru je zbilja dobra i služi za primjer ostalim školama Ruande. Najveće zasluge za to ima ravnatelj, voditelj, kreator i duša škole fra Ivica Perić.

Sela su velika, kuća je bezbroj, doslovno se sva zemlja obrađuje. Nema ni metra neobrađenog zemljišta. To me fasciniralo. Ali nije ni čudo. Ruanda je zemlja duplo manja od Hrvatske, a službeno ima 12.000.000 stanovnika, neslužbeno i više. Hrane nema dovoljno i zato se svaki, ali baš svaki pedalj zemlje obrađuje. Jako lijepo za vidjet vozeći se kroz Ruandu. Onda mi dođu slike puste, zapuštene i neobrađene naše Slavonije, Like... cijele Hrvatske.

Drago mi je da sam došao u Afriku. Ovdje učim pomagat, davati osjećati i suosjećati druge. A od djece učim kako nekog lijepo veselo i iskreno pogledati, vidjet, nasmijat se i primit za ruku. Ova djeca to jako dobro znaju. Možda me nauče. Vratit ću se puno sretniji, zadovoljniji i bogatiji, nego sam bio prije dolaska ovamo.