Po Ruandi su se o nama proširile glasine. Dobre. Jako dobre. Zbog toga smo ovu školsku godinu počeli s velikim brojem učenika (467). Mi se u Kivumu jako ponosimo svojim učiteljima. Želimo da budu što bolji kako bi naši učenici bili što uspješniji. Želimo što bolje osposobiti domaće učitelje i školsko osoblje kako bi mogli kvalitetno podučavati naše mlade i pripremiti ih za bolju i sigurniju budućnost.

Veći broj naših učitelja je išao na obuku i stručno usavršavanje u razne dijelove svijeta. Ovaj put se ukazala prilika našem učitelju Adolphu Iyakaremye da ode na stručno usavršavanje u Hrvatsku, na tri mjeseca, zahvaljujući tvrtki Čulić iz Solina.

Trojica naših momaka iz iste tvrtke, Joško Erceg, Vedran Jureškin i Josip Perić, proveli su mjesec dana u Ruandi (14. 2-14.3.2014.) na postavljanju elektronike u jednoj hidrocentrali te sam ih zamolio da dozvole Adolphu da bude s njima i nauči još više o struji što su oni vrlo rado prihvatili. Po završetku posla su mi predložili da bi dobro bilo da Adolphe dođe u Hrvatsku na par mjeseci jer je pokazao da ima volje da nauči još više i da je jako dobar u struci ali mu nedostaje još malo usavršavanja. Zahvaljujući njihovu prijedlogu sve se pokrenulo.

Prvo je trebalo srediti papire, a to baš i nije jednostavno kada se radi o državljanima neeuropskih zemalja. I sve bi bilo puno teže da nismo naišli na ljubaznog i susretljivog djelatnika, Marijana Klasića iz ureda za vize u Veleposlanstvu Hrvatske u JAR, kojemu se ovom prilikom zahvaljujem na utrošenom trudu i vremenu i na svemu što je učinio da nas učitelj dobije vizu za Hrvatsku. No sigurno je, da za vizu nebi mogli aplicirati bez garantnog pisma iz tvrtke Čulić. Vlasnik tvrtke, gos. Nikša Čulić, bio je spreman pozvati i garantirati za Adolpha a sve je spremno i susretljivo odradio gos. Tonći Čović.

Tako smo Adolphe i ja na putu za Solin „prošarali“ po Lijepoj našoj. Prvu smo noć proveli kod nasih liječnika i prijatelja, Ksenije i Tomislava Peseka, u Zaboku da bismo sutra s njima posjetili naše velike „jarane“ u Osijeku, Maju i Željka Garmaz a posebno gazdu Grgu kojemu su počeli nicati zubići. Da bi istu večer odletjeli za Dubrovnik kako bi obišli naše prijatelje, posebno Marinelu Banovac koja je puno učinila za nasu djecu a i još puno njih novih.

Nedjelja je bila ispunjena programom ali smo ugrabili prililku da razgledamo lijepi Dubrovnik, Srđ te obiđemo muzej i prošetamo Stradunom gdje je Adolphe imao lekciju iz povijesti grada i priliku družiti se s „gosparima“.

U ponedjeljak rano smo nastavili put za Solin blizu Splita gdje su nas dočekali „naši momci“ i lijepo smjestili Adolpha tako da se osjeća kao kod kuće. Lijepo je bilo doživjeti kako su svi raspoloženi da pomognu i jako su bili susretljivi.

E poslije toga ja ti put pod noge pa kući.