Godinama sam se bavila plesom, pa sam, kada sam konačno stigla u Afriku, točnije u naše malo ruandsko selo Kivumu, ostala oduševljena jer ovdje je ples – život, a ponajviše me oduševilo to da i baš svi muškarci plešu. I pritom ne mislim na standardno cupkanje na mjestu, nego stvarno plešu! Dakle, nije riječ o jednoj ili dvije iznimke, ovdje su rijetke iznimke oni koji ne plešu.

Nije važno znaš li plesati ili ne, ono što je njima važno je dobro se zabaviti i uživati u trenutku, a upravo u tome i jest cijela bit plesa. Većina ih ima urođen osjećaj za ritam i na glazbu im se tijela svojevoljno počnu gibati tvoreći koreografiju koja kao da je smišljana danima, a ne da je upravo nastala. Čak ćete i bebe u naručjima majki vidjeti kako lupkaju svojim nogicama čim čuju zvuk glazbe. Definitivno, za mnoge od njih može se reći da su prvo proplesali, a tek onda prohodali!

I ako si jedan od onih koji ne zna plesati, ili su ti pokreti možda pomalo neubičajeni, nitko te neće gledati onim pogledom „vidi njega“, jer zadovoljstvo koje oni imaju dok plešu i srčanost s kojom pristupaju, jednostavno im ne ostavljaju vremena da ga troše na ocjenjivanje drugih i traženje onoga sa „dvije lijeve noge“. Sretni su što mogu podijeliti zajednički trenutak, i ne obraćajući pažnju na sitnice, prepuštaju se ritmu.

Vjerujem da nema te osobe koja će na zvuk afričkih bubnjeva ostati imuna. Taj ludi afrički ritam muzike za ples, čak i one najlijenije i najnesigurnije jednostavno tjera da se probude i dignu na noge.

Ovdje su čak pomalo i zamijenjene uloge. Na plesnom podiju prevladavaju muškarci, a oni rijetki promatrači uglavnom znaju biti djevojke. I onda im ne preostaje drugo nego da muškarac pleše sa muškarcem. I koliko god da vam se to sad možda čini čudno, vjerujte mi, ovdje je to toliko prirodno i meni osobno jako simpatično.