Svakog jutra, kada krenem iz samostana prema našoj strukovnoj školi 'Otac Vjeko', dočeka me isti prizor. Prizor u kojem uživam i koji mi nikada neće i ne može dosaditi. A to je 'more' naših učenika, koji čekaju da se otvore vrata školskoga dvorišta kako bi mogli krenuti put svojih učionica.

Prije nastave, mladi se okupe ispred škole i crkve. Veselo pričaju, stoje u grupama, čuje se smijeh, žamor. Jedni na sebi već imaju školske uniforme, neki ih nose sa sobom da ih odjenu u školi. Uvijek mi je drago i sretan sam vidjeti toliki broj mladih koji čekaju još jedan školski dan, još jedan novi dan u kojem će stjecati znanje, ono toliko potrebno znanje koje će ih, ako se budu trudili, izvesti iz siromaštva.

Kada se samo sjetim početaka... Tada smo im morali objašnjavati da se u školu mora doći svaki dan u isto vrijeme, da nastava počinje svakoga dana u točno određeno vrijeme, da ne mogu doći i otići kada požele. I da škola nije gubljenje vremena. Nego naprotiv, njihov prozor u bolje sutra. Prvih godina u školi bismo imali dvadesetak učenika. Koji su dolazili kada su htjeli, odlazili kada su htjeli.

Danas imamo pravu malu 'vojsku' učenika! Njih 400! Danas naši mladi znaju da se na nastavu mora doći točno na vrijeme, znaju kada je vrijeme odmora, znaju da se poslije ručka moraju vratiti na nastavu. Znaju koliko im obrazovanje može pomoći da postignu nešto u životu. Znaju, jer su vidjeli na primjerima svojih sumještana, koji su kod nas prethodnih godina završili školu. I danas svi imaju posao i žive jedan bolji život.

Ipak, kao i svugdje u svijetu, početak nastave svakoga dana mora se označiti školskim zvoncem, da se učenici požure prema svojim učionicama. Jer, uvijek je slađe sjediti na zidiću ispred škole i pričati... Pa se na trenutak zaboravi na vrijeme i obaveze. Ali, zato i mi imamo školsko zvonce. Doduše, malo je drugačije nego kod vas.

Naš školski čuvar, svakoga jutra u 7,50 sati raspali kamenom po staroj felgi od automobila. To je naše školsko zvonce. Kada kamen udari u felgu, svi kreću prvo u školsko dvorište. U dvorištu škole svakoga jutra imamo postrojavanje učenika. Kada se svi okupe, učitelji ih sve zajedno pozdrave, požele im dobro jutro i najave što će se toga dana sve raditi u školi.

Svojih pet minuta imaju i učenici. Svakoga jutra netko od njih nešto odglumi, recitira, izvede neki igrokaz da se ostali mogu malo nasmijati. Nakon toga ide zajednička molitva i potom svi kreću u svoje učionice.

Prva velika pauza je u 12,30 sati kada je vrijeme za ručak. Mi za sve svoje učenike svakoga dana osiguravamo topli obrok. I to nije mala stvar. Svakoga dana nahraniti 400 gladnih usta...

Na ručak se ide u grupama da se izbjegne gužva, a tada opet na scenu dolaze – cika, smijeh i galama. Sretna su djeca što će dobiti topli obrok. Jer, mnogi od njih kod kuće topli obrok jedu tek dva do tri puta tjedno...

Obično na meniju bude palenta, riža ili slatkasti krumpir, uvijek sa umakom od graha i povrća. Vrijeme za ručak traje jedan sat i dok jedna grupa ruča, druge grupe se odmaraju, igraju košarku i slično.

Nakon ručka ponovo slijedi nastava sve do 16,30 sati. No, nakon nastave se ne ide odmah kući. Obavezno, nakon nastave, pola sata se čisti škola – mete se i pere pod, briše prašina, održavaju strojevi, peru prozori... Samo tako učenici mogu naučiti brinuti se za svoju školu, održavati ju, kako bi i sljedeći dan imali sve uredno i čisto.

I opet... sve se radi u grupama. Ne mora baš 400 učenika svaki dan spremati. Svaki dan sprema druga grupa, dok ostali u to vrijeme igraju odbojku, pjevaju u zboru, druže se. Kada školski čuvar u 17 sati zalupa kamenom po felgi, učenici su slobodni i mogu krenuti svojim kućama.

Ono po čemu se naša škola izdvaja od drugih jest činjenica da je cijeli program usmjeren na to da se učenici, osim znanja koje steknu, što više pripreme za život. Glavni fokus je na praktičnim vještinama, radu sa strojevima (recimo, kada se radi o budućim stolarima), a ne samo na teoriji.

Učenike se što više pokušava osposobiti da nakon završene škole budu sposobni stvoriti sebi posao u struci i tako si osigurati bolju budućnost. Zato iz naše škole izlaze najbolji zidari, električari, stolari, vodoinstalateri, zavarivači i krojači, koji su itekako traženi, ne samo u Ruandi, nego i u susjednim zemljama.

U zadnjih nekoliko mjeseci sam imao priliku obići veliki broj strukovnih škola u Ruandi i ono što me iznenadilo jest činjenica da nigdje nisam vidio strojeve i alate potrebne za obuku učenika. A mi, opet, naglasak stavljamo upravo na praktični rad, jer samo tako iz naše škole djeca mogu otići i kao obrazovani, ali i kao naučeni majstori. Naša je sreća da imamo dobre ljude, poput vas, koji nas godinama pomažu, pa smo u mogućnosti kupiti i nabaviti potrebne alate i strojeve.

Naši učenici na praksi sami kroje i šiju školske uniforme, izrađuju namještaj, zidaju objekte, provode električne instalacije... Oni koji se pokažu kao vrlo sposobni i vrijedni, imaju priliku poslije škole postati pomoćnicima učitelja, pa poslije i samim učiteljima. Učitelji, ukoliko marljivo i predano rade, mogu dobiti mogućnost odlaska u inozemstvo kako bi stekli što je više moguće znanja i iskustva. Sve što se ovdje radi, radi se isključivo s namjerom educiranja i motiviranja mladih ljudi.

U zemlji koja se bori s gladi, siromaštvom, sidom, obrazovanje je jedini izlaz – ono je za ovu mladost svjetlo na kraju tunela.