Ovdje u Kivumuu ne postoji odvoz smeća... zapravo, i samog smeća ima jako malo... i to iz nekoliko razloga. Jedan od razloga jest taj da nitko nije toliko imućan da proizvede bilo kakvu značajnu količinu "smeća", a drugi je taj da nitko ništa ne baca. Ja jednom tjedno iznesem svoje smeće iz pletene korpe koja se nalazi u mojoj sobi i bacim ga u rupu u blizini samostana, gdje će onda biti spaljeno. Svaki put, bez iznimke, troje djece se istog trena stvori pokraj mene, valjda s nadom da će pronaći nešto što mogu spasiti i iskoristiti... To je prizor koji me nikad ne ostavi ravnodušnom.

Jednog dana su smogli hrabrosti da kažu: "Daj mi odjeće!", a onda i: "Daj mi olovku!" i "Daj mi papir!"... Nemaju ništa osim odjeće koju nose i koja je, nažalost, i sama iznošena i izblijedjela s višegodišnjim slojevima prljavštine koja prožima tkaninu. No, koliko god da je teško reći ne, besplatno poklanjanje stvari nije rješenje... i to iz više razloga.

Znate, svaki put kad vam dijete zatraži nešto i to zatim dobije, on ili ona se zapravo uči da prosi. Umjesto da nauče da traže posao kako bi nešto zaradili, oni počnu vjerovati da se iz teškog stanja u kojem se nalaze mogu iskoprcati samo tako što će se poniziti i postati prosjaci. Ne mogu ni zamisliti šta to znači za njihovo samopoštovanje!

A ako neki – ma kako dobronamjeran on bio – "muzungu" (to jest bijelac) počne dijeliti stvari lokalnom stanovništvu, to je zapravo destruktivno: takvo ponašanje prije svega stvara nejednakost između onih koji se uspiju dočepati "poklona" i onih kojim to ne pođe za rukom; zatim, time se njeguje sve veća ovisnost siromašnih o onima koji su imali više sreće u životu; konačno, što je i najvažnije, to uvelike otežava posao onima koji rade na razvoju lokalne zajednice i žive tu iz godine u godinu, koji se trude da lokalnom stanovništvu usade svijest o vrijednosti obrazovanja i poštenog rada koji će im omogućiti samostalan život i uzdržavanje.

Škole u Kivumuu – kako strukovna tako i nova srednja škola – zaista su svjetionici koji šire svjetlo u tami beznađa siromaštva. Ove škole lokalnoj zajednici ne pružaju samo mogućnost obrazovanja i stjecanja vještina – ove škole pružaju nadu, one nude šansu za izlaz iz očaja i učenicima pružaju neprocjenjive lekcije iz discipline i izgradnje karaktera.

A koristi ima i zajednica okupljena oko škola: ljudi iz sela svakodnevno gledaju učenike koji se pošteno trude, slušaju buku čekića i pila, promatraju učenike zidarstva dok ovi nose plastične kante pune pijeska i cementa koje će koristiti kao žbuku dok budu vježbali slagati cigle. Mlađi članovi zajednice s nestrpljenjem čekaju dan kada će se i oni moći sjesti u iste klupe u kojim sjede njihove malo starije kolege, trenutni polaznici zanata!

Na jutarnjem sastanku koji se održava svakog školskog dana učitelji nude korisne savjete – savjete o higijeni, savjete po pitanju discipline i savjete o bilo kojoj drugoj stvari koja je učenicima važna. Učenici u školu pristižu izgledajući dobro u svojim školskim uniformama. Čak i zidarima, stolarima, variocima, električarima i vodoinstalaterima polazi za rukom da izgledaju dobro, unatoč svim poderotinama na njihovim izblijedjelim kombinezonima koji im moraju trajati godinu ili dvije, ovisno o tome koliko traje njihovo školovanje.

Zakrpe rese ove jednodijelne uniforme – poderotine se krpaju, dugmad se ponovno prišiva, a rupe koje zjape se pokrivaju novim platnom – a sve to rade učenice i učenici krojačkog smjera. Čim se ovi mladići i djevojke grupiraju i poredaju u skladu s odabranim zanatom – krojači na lijevoj, a polaznici građevinskih smjerova na desnoj strani – na scenu stupe učitelji koji tada odrede na čemu će biti naglasak dana.

Često se uprizori i skeč u kojem dvoje ili više učenika demonstriraju svoje poznavanje engleskog jezika ili održe lekciju iz morala. Zatim slijedi molitva koju – ako imate sreće – ponekad pjevaju mekim glasovima koji se prelijepo stapaju u očaravajuću melodiju.

Naši su se učenici s vremenom naučili ponositi onim što su u stanju postići vlastitim trudom. Dok su ranije upravo oni mogli postati oni koji prose, danas imaju mogućnost da naprave preokret u svom životu – da zarade za vlastiti život i život svojih obitelji.

Zaista je divno biti svjedokom promjena koje su se dogodile u Kivumuu tijekom svih ovih godina zahvaljujući postojanju naših dviju škola koje nude obrazovanje kao izlaz iz siromaštva!

S engleskog preveo Branimir Mlakić

Foto galerija