Kada se u našim školama u Kivumuu pokvari neki od strojeva koje koriste učenici, ili kada im je samo potreban redovan servis, onda – stiže Mukwasibwe!

Valeriano Mukwasibwe je Uganđanin, mehaničar strojeva, i prijatelj škola u Kivumuu. Ali, Mukwasibwe, i njegova životna priča, je i primjer kako se velikim radom i trudom stvari mogu preokrenuti u svoju korist.

Rođen je prije 36 godina u Kabaleu, na jugu Ugande. I problemi su počeli prije nego što je i spoznao život. Napušten od oca, a zatim i od majke, prvih deset godina proveo je sa bakom u gradu Mbarara. Tada se pojavila majka, koja mu je obećala bolju budućnost, s njom se preselio u Kabale, i krenuo u osnovnu školu. Međutim, već poslije tri godine majka ga je ponovo odbacila, te se morao vratiti kod bake koja ga je odgajala. U Mbarari je završio četvrti razred osnovne škole, i tada je morao prekinuti školovanje, jer baka nije bila u mogućnosti plaćati njegovo daljnje školovanje.

Ostavši bez prilike za nastavkom školovanja, Mukwasibwe nije imao drugi izbor, pa je već kao tinejdžer počeo raditi diljem Ugande, i boriti se za svoju egzistenciju. I nije birao posao. Kopao je, radio na tuđim kućama, u proizvodnji cigle, prevozio je banane, radio uglavnom najteže fizičke poslove za vrlo skromnu nadoknadu koja mu je mogla omogućiti tek jedan skroman obrok dnevno, nekada čak ni toliko...

Prvo ''svjetlo na kraju tunela'' u nesretnom Mukwasibweovom životu pojavilo se 1995. godine, kada je u Mbarari upoznao Mary Moran. Ona mu je pružila priliku u krojačkoj školi koju je vodila u Mbarari. I tako je Mukwasibwe, kao osamnaestogodišnjak, poslije godina najtežeg fizičkog rada, ponovo sjeo u školsku klupu!

A koliko mu je pružena prilika značila pokazao je i time što je svakoga dana do škole i natrag prevaljivao četrdeset kilometara biciklom! Ni godine školovanja nisu bile lake, jer je uz školske obaveze morao i raditi kako bi preživljavao.

Ipak, Mukwasibwe je bio borac, nije dozvolio da ga bilo koja teškoća uspori, uz krojački tečaj i posao, još je učio i engleski jezik, te je, uz sve napore i odricanja, poslije tri godine uspješno okončao školovanje za krojača.

A tijekom školovanja Mukwasibweu su se dogodile dvije stvari koje će obilježiti njegov dalji život. Prva je poznanstvo sa Valerie Kae Ken, Kanađankom koja je u tom razdoblju bila angažirana u njegovoj školi u Mbarari. Od Valerie je naučio tehniku krojenja, ali je u isto vrijeme naučio i puno o životu.

A na kraju je dobio pruženu ruku i prvu pravu životnu šansu. Naime, po završetku školovanja, upravo je Valerie predložila da Mukwasibwe ostane raditi u školi. Prvi pravi posao! Mladi krojač je šansu objeručke prihvatio, i u školi u Mbarari ostao sljedećih pet godina.

Druga sudbinska stvar tijekom školovanja došla je kao plod radoznalosti. Naime, uz krojenje i šivanje, Mukwasibwe se tijekom školovanja zainteresirao i za mehaniku. Naime, satima je mogao gledati majstore koji su dolazili popravljati mašine za šivanje, gledao je, upijao znanje, vremenom je pokušao prikupiti i nešto alata koliko je bio u mogućnosti, te se napokon odvažio da i sam počne popravljati mašine!

Tako je Mukwasibwe u školi u Mbarari, uz onaj službeni, krojački, stekao i još jedan zanat - mehaničarski. Ovaj mladi, inteligentni i nadasve uporni momak uspio je svojim trudom, beskrajnim odricanjem i radom svoje preteško djetinjstvo i mladost preokrenuti na pozitivno te je svoju budućnost napravio boljom i izvjesnijom.

Nova faza u Mukwasibweovom životu je započela zahvaljujući poznanstvu sa fra Ivicom Perićem. Naime, kada je fra Ivica započeo 2005. veliki projekt unapređenja rada srednje strukovne škole Otac Vjeko u svom Kivumuu u Ruandi, koja je uključivala i nabavku novih mašina za šivanje u Engleskoj, sjetio se vrijednog i upornog momka kojeg je upoznao u Ugandi. Tako se Mukwasibwe krajem te godine zaputio sa fra ivicom u daleku Englesku, gdje ga je čekao jednoipomjesečni tečaj održavanja i popravaka mašina za šivanje. Momak koji se ''do jučer'' borio za puko preživljavanje i malo hrane, sada se zaputio u veliki svijet, učiti i unaprijediti svoje znanje.

A boravak u Engleskoj Mukwasibwe pamti kao jedano od najinteresantnijih razdoblja u životu. Boravio je u Wimbledonu i Enfieldu, pohađao tečaj tijekom kojega se istaknuo kao jedan od najboljih polaznika, ali se i učio životu.

Upoznao je puno novih i zanimljivih ljudi, naučio se točnosti i poštovanju vremena, što za ljude iz Afrike nije karakteristično, prvi puta je imao priliku probati europsku hranu. Iz tog razdoblja nosi i puno veselih uspomena i anegdota. Jedna od tih je vezana za studentski restoran u kojem se hranio tijekom tečaja.

Naime, našao je Mukwasibwe jeftin restoran, u njemu prvi put probao pizzu koja mu se jako svidjela, pa je odlučio da to bude njegov svakodnevni obrok. Jeftino i ukusno. Ali je svakoga dana ostajao žedan, jer si nije mogao uz pizzu priuštiti i sok, koji su mu konobari svakoga dana uporno nudili. Odbijao je Mukwasibwe, trpio žeđ jer je znao da nema kako platiti i piće, da bi tek na rastanku sa svojim novim prijateljima po završetku tečaja saznao da je sok uz naručenu pizzu – besplatan!

Pamti i ono kada je u istom restoranu prvi put pitao konobara gdje može obaviti short call (uobičajen naziv za odlazak u toalet u Ugandi), a ovaj mu rekao da nema problema i odveo ga do – telefona! A sa osmijehom se sjeća i situacije kada je tijekom tečaja u Wimbledonu uspio popraviti veliku industrijsku mašinu kada su svi puno iskusniji polaznici tečaja odustali tvrdeći da je popravak nemoguć...

Boravak u Europi iskoristio je i za posjet Irskoj obitelji svoje dobročiniteljice iz Mbarare, Mary. Irsku pamti po hladnoći, po prvom posjetu pubu u životu, ali prije svega po srdačnim i toplim ljudima koje je tamo upoznao.

Po povratku u svoju Ugandu, zahvaljujući maloj ušteđevini, i opet uz veliku pomoć fra Ivice, Mukwasibwe je uspio izgraditi svoju kuću te tako po prvi puta steći svoj pravi dom. U međuvremenu je postao obiteljski čovjek, oženio se i postao otac troje djece.

I dalje jednako ambiciozan i uporan, uspio je u kući otvoriti i malu trgovinu koju danas vodi njegova supruga. A on se posvetio svojim zanatima, danas u svojoj Mbarari kroji i šije, te popravlja električne aparate.

Prijateljstvo i suradnja sa fra Ivicom je i dalje bliska, te Mukwasibwe barem jednom u nekoliko mjeseci posjeti Kivumu, obavi servis mašina, popravi ono što se u međuvremenu pokvarilo, i iskoristi vrijeme za druženje sa svojim prijateljima iz Ruande.

Rade punom parom škole u Kivumuu. Uče se mladi ljudi krojenju i šivanju, zavarivanju, stolarskom, električarskom i vodointalaterskom zanatu. I u selu sve bruji od mašina i aparata, ali i od dječjih osmjeha. A kada neka mašina počne ''štucati'', nitko se ne brine. Doći će Mukwasibwe!

A upravo Valeriano Mukwasibwe može biti i najbolji primjer mladima iz Kivumua, ali i iz cijele Afrike. Primjer kako i najveće životne nedaće i problemi nisu nepremostivi, i kako se mogu pobijediti. Ako si vrijedan, uporan, požrtvovan u učenju i radu te znaš cijeniti i iskoristiti priliku koja ti se u životu ponudi.

Foto galerija