Iza vrata gotovo svake kuće u selu Kivumuu krije se neka teška i tužna sudbina. Ljudi bez dovoljno hrane, osnovnih uvjeta za život, bez izvjesne budućnosti. Ipak, priča Jean Baptistea Mwizerwe prelazi i velike romane tragedije.

Osamnaestogodišnjaku rođenom u Kivumuu život je surovo namijenio odrastanje bez roditelja. Već sa tri mjeseca je ostao bez majke, a otac je umro samo dvije godine kasnije. Tada je brigu o njemu i šest godina starijem bratu Remyju preuzela baka Claire. Starica se borila i davala sve od sebe da dječaci ne oskudijevaju u osnovnim stvarima, i da im što više olakša život bez roditelja.

Međutim, baka je u međuvremenu oboljela od multiple skleroze, bolest je uzela maha, i posljednjih nekoliko godina njezin život je vezan za invalidska kolica. Tada je Jean Baptiste, iako još dijete, morao 'preko noći' odrasti i preuzeti brigu o bolesnoj baki koja ga je odgajala.

Zajedno s bratom preuzeo je sve kućne obaveze, kuhanje, čišćenje, pranje i donošenje vode za piće i održavanje higijene. Dodatnu teškoću u svemu tome predstavlja činjenica da obitelj, kao i većina drugih u selu, živi bez struje, vode i bez ikakvih stalnih prihoda. Poseban problem je činjenica da obitelj osim kuće i male okućnice nema nikakvu zemlju, te si vrlo često ne mogu osigurati hranu čak ni za jedan obrok dnevno.

I kad je sve izgledalo crno da crnje ne može, život se još jednom najsurovije poigrao sa Jean Baptisteom. Na rutinskom pregledu u seoskom dispanzeru saznao je da je HIV pozitivan. Podmukli ubojica Afrike nije zaobišao ni njega. I sada su, uz sve ostale nedaće, dio njegovog života postali i stalni odlasci na terapije, lijekovi i neizvjesnost.

Ipak, momak se ni u tim uvjetima, koje bi većinu obeshrabrili, nije predao. Uz sve ostale obaveze, završio je osnovnu školu, i to kao jedan od najboljih učenika! Međutim, kod nastavka školovanja je iskrsnuo veliki problem. Srednjoškolsko obrazovanje u Ruandi se plaća, a to si Jean Baptiste i njegova obitelj nisu mogli priuštiti.

Bolesna baka je tada pokušala sve da bi nadarenom unuku omogućila nastavak školovanja. Počela je svoje bolesničke dane, umjesto u postelji, provoditi u obližnjem gradu Gitarama, moleći prolaznike iz invalidskih kolica za poneki novčić kako bi prikupila novac potreban za školarinu.

Mladić je zahvaljujući tome krenuo u srednju školu, međutim, to je bilo kratkog daha, i zbog nedostatka novca morao je prekinuti tek započeto školovanje. Kada je već izgubio svaku nadu da će ikada više sjesti u školsku klupu, iznenada se pojavila nova šansa. Naime, Jean Baptiste je postao jedan od prvih stipendista novoosnovane Srednje tehničke škole Otac Vjeko u Kivumuu!

Stipendiju su mu osigurali fratri Kivumua, a mladić je stipendiju zaslužio svojim uspjesima u prethodnom školovanju, trudom i poštenjem, ali i zbog teške materijalne situacije u kojoj se nalazi. Danas je učenik prve godine građevinskog smjera Srednje tehničke škole, u prva dva tromjesečja je položio sve ispite, i to kao jedan od najboljih učenika u školi!

Sada u svakom razgovoru ističe da mu je najvažniji cilj završiti srednju školu sa dobrim ocjenama, ali i da se ne namjerava tu zaustaviti. San mu je da poslije srednje škole upiše fakultet, i da jednog dana postane inženjer.

Dakle, jedna stipendija je donijela veliku nadu i omogućila da jedan vrijedan i nadaren momak na svoju budućnost gleda sa puno više optimizma.

Obrazovanje je jedan od najvećih problema Ruande. Naime, srednjoškolsko obrazovanje u Ruandi država ne financira, te su obitelji prinuđene same financirati školovanje svoje djece.

Međutim, mjesečne školarine u srednjim školama su tolike da su apsolutno nedostupne za preko 90 posto stanovnika Ruande. Zbog toga je velika većina mladih ljudi, po završenoj onovnoj školi, jednostavno primorana prekinuti svoje daljnje obrazovanje.

Fratri iz Kivumua prepoznali su taj problem, i sav svoj trud i resurse su usmjerili u rješavanje ovog problema. Već petnaest godina u selu vode Strukovnu školu Otac Vjeko, a zahvaljujući brojnim donatorima, dobili su priliku izgraditi i otvoriti potpuno novu Srednju tehničku školu Otac Vjeko.

Zahvaljujući tome, danas u dvije škole stipendiraju preko 450 mladih iz Kivumua i okolice. Uz preko 150 učenika koje stipendiraju u drugim školama diljem Ruande, broj stipendista koje pomažu fratri prelazi 600 učenika tijekom jedne godine.

Stipendiranje obrazovanja nije jednostavno, niti jeftino. Učenicima je potrebno osigurati kvalitetnu nastavu, adekvatne uvjete za rad, kao i obrok koji je neophodan tijekom cjelodnevne nastave.

Srećom, mnogi donatori, plemeniti pojedinci i organizacije, su prepoznali i podržali ideju, te su zahvaljujući njima fratri danas u prilici provoditi takav način stipendiranja mladih.

A stipendiranje učenika je dugoročno zalog bolje budućnosti zajednice. Naime, preko 80 posto učenika, koji su završili škole u Kivumuu, vrlo brzo po završetku školovanja uspijevaju naći posao.

U Ruandi je nedovoljno obrazovanih ljudi, te su dobri majstori i tehničari uvijek traženi. Tako danas tisuće bivših stipendista imaju svoje zaposlenje diljem Ruande, pa i u drugim zemljama regije, imaju siguran izvor prihoda, te su u prilici sebi i svojim obiteljima omogućiti bolju i sigurniju budućnost.

I upravo svatko od njih je najbolji primjer da je koncept stipendiranja i podrške obrazovanja onaj koji otvara novu perspektivu i omogućuje napredak, kako pojedinaca tako i cijele zajednice.

Foto galerija