Od malena ste željeli ići u Afriku volontirati, pomoći nekome na bilo koji način, ali različite životne situacije su vas uvijek sprječavale u tome, trenutak nikada nije bio onaj pravi... zvuči poznato? E, pa tako počinje i moja priča.

Škola, fakultet, posao, ljubav, brak i obitelj uvijek su bili prioritet i glavni razlog stalnog odgađanja onoga što sam dugo vremena uistinu željela, potiskivanja osjećaja i potrebe da nekom djetetu u Africi, makar na trenutak, odvratiš misli od gladi, da, barem taj tren, tvoj glas, smijeh ili pjesma nadjačaju kruljenje praznog želučića.

Moj odlazak u Afriku nije bio na vidiku sve dok me životna situacija nije, doslovno, prisilila na to. Dakle, bit ću iskrena - prioritet mog odlaska se nešto promijenio. Ili bolje rečeno, bio je zasjenjen. Sad sam bila važna ja i moji osjećaji, moj život, tek onda ljudi i djeca u Africi. Znam da možda zvuči sebično, ali da nije tako vjerojatno nikada ne bih došla u Ruandu.

Stigla sam u kasnim satima, te se nakon prospavane noći i većine jutra moji dojmovi, kao puzzle, polako počinju slagati. Prva šetnja po Župi Kivumu, Ruanda, u trenutku je prizemljila bilo kakve primjese onog prvotnog osjećaja sebičnosti. Naime, prekrasno selo i divni ljudi jednostavno vam ne dozvoljavaju da se ne nasmijete, oni doslovno tjeraju tugu iz vašeg srca. Opisati ono što u kratkom vremenu ovdje možeš doživjeti uistinu je nemoguće. Ruanda, „prekrasna zemlja tisuću brežuljaka“, kako je zovu, vjerujte mi ne bi bila tako prekrasna da nemaju ono što je čini tako divnom, a to su naravno djeca. Možda će se ovo nekome učiniti pretjeranim, jer svugdje su djeca divna, ali vjerujte, ovdje su posebna.

Ono što ih čini posebnima svakako nije ono izvanjsko, odjeća, obuća, urednost, itd. Njihova čista duša i osmijeh koji, zbog uvjeta u kojima žive, ne bi trebalo nositi ni jedno dječje lice, upravo su ono što ih čini neodoljivima, zbog čega je nemoguće razmišljati o sebi jer taj vas osmijeh potpuno razoruža. Nemaju loptu, nemaju bombona, čokolade, primjerenu odjeću, obuću, struju, vodu, televizor, kompjutor, nemaju ni ono osnovno za život, hranu, ali su sretni, sretni jer mogu baš vama pokloniti ono jedino što imaju, a to je osmijeh. I nitko im to ne može oduzeti, ni glad ni bolest.  Ipak, najveći doživljaj im je prošetati selom držeći vas za ruku. Zamislite kako mala gesta ih čini beskrajno sretnima. I zbog toga su posebni, ne traže puno, zapravo ništa,  a daruju vam ogromnu količinu ljubavi i sreće.

Jedna od prvih stvari koje sam ovdje naučila je da Ruanda govori jezikom ljubavi! Doživiš ovdje svakakvih anegdota, od toga da te se neka djeca boje jer nisu često viđala bjelkinju do tada pa te i djeca i odrasli trljaju po koži kao da će se ispod bjeline nazrijeti njima poznata boja. Moji doživljaji i osjećaji za Afriku iz dana u dan rastu, zapravo tolikom brzinom da ih ne stignem sve procesuirati, i pratit će me još dugo poslije mog povratka.

Po savjetu moje novostečene prijateljice Nikoline, nisam si htjela dozvoliti neka posebna i prevelika očekivanja. Dakle, bez obzira što je narav mog dolaska bila takva, nisam očekivala čudo koje će produbiti moju vjeru,  odagnati moju bol, moje probleme ili unijeti tračak radosti u moj život, ali dogodilo se upravo to. Osmijeh se vratio na moje lice makar za ovo kratko vrijeme koje ću provesti tu. To je nešto što ovoj djeci u Africi nikad neću moći vratiti.

I kad me budu pitali za Afriku reći ću: „Za mene je Afrika osmijeh, za mene je Afrika sreća, za mene je Afrika ljubav.“

Foto galerija