U osnovnoj školi Vjeko je uvijek bio uzoran učenik i prolazio sa najboljim ocjenama. Kako kažu, jedino dijete koje majka nije morala tjerati da uči. Pamte ga kao uvijek nasmijano dijete, uvijek spremno za šalu, ali na neki svoj poseban način nekako ipak zrelo dijete. Po povratku iz škole naravno da je Vjeko imao i svoje obaveze, po kući i oko kuće, kao i na svakom drugom seoskom gospodarstvu. Dužnosti su različite: od čuvanja djece, uspavljivanja sestrice, kopanja, vožnje traktora... Često je i u susjeda radio za dnevnice. Ono što je ipak najviše volio i čega se svi sjećaju to je sjesti na vrh stepenica i zapjevati. Posebno se sjećaju pjesmice "Šljive moje šljivice, prepune ste zlata..." I cijela je obitelj znala često zajedno zapjevati.

Ali ono što nije nikada zaboravljao to je da svaki dan ode u crkvu. Provodio je puno vremena sa fratrima, često u molitvi, ali i oko crkve, u igri sa drugom djecom. Jednom mu je majka prigovorila što toliko ide u crkvu na što je on doveo fra Iliju koji je Ani rekao: "Nemoj mu više braniti, ionako će ti jednog dana otići." Zbog svog uskog prijateljstva sa fratrima Vjeko je i u osnovnoj školi imao neugodnosti zbog komunistički i partijski orijentiranih učitelja.

Iza osnovne škole Vjeko je u Visokoj otišao u sjemenište, što nikoga u obitelji nije posebno začudilo. Cijelo njegovo djetinjstvo jasno je ukazivalo da će Vjeko jednog dana postati fratar, i cijeloj je obitelji bilo veoma drago da se odlučio. I kao mladića u sjemeništu pamte ga uvijek veselog, uvijek nasmijanog, koji je znao puno viceva. U to vrijeme nije ga toliko zanimao niti sport, nego Crkva, njegove zadaće, rad.

Međutim, odluka da ode u Afriku nemalo je iznenadila cijelu obitelj. Iako jaka, vjernička obitelj Ćurić teško je primila da njihov sin odlazi na tako dalek put. I sam Vjeko je znao da će oni to teško primiti. Svojoj sestri Ljubici to je objasnio riječima: "Ako ostanem ovdje, ne mogu biti to što želim." I tako je Vjeko nakon završene teologije u Sarajevu i zaređivanja proveo pripremu u Parizu te biva poslan u Ruandu, za koju kaže da je "najviše slična Bosni , brdovita, čak i sa sličnom klimom, ali veoma siromašna i opterećena starim napetostima između dvaju plemena ." Sve ostalo je povijest o kojoj su drugi već pisali.

Tijekom svog misionarskog rada Vjeko je u 15 godina samo tri puta došao u svoj roditeljski dom, a zadnjih 7 godina nikako. Na njihovu je adresu stiglo u svo to vrijeme desetak njegovih pisama. I tako rijetko kad bi došao, Vjeko je mislima bio u Africi i sve vrlo žurno posjetio. Njegova se majka na to srdila i govorila mu da neće izići, jer će ona zakovati vrata. Njegov je odgovor bio da "oni nemaju što jesti dok ja ne dođem". Za vrijeme genocida nazvao ih je jednom sa telefona UN-a. Naravno da ovi podaci ne govore o nedostatku Vjekine ljubavi za njegovu obitelj, već o predanosti njegovom pozivu i ljubavi prema bližnjima koje je Gospodin stavio na njegov put.

I još smo mi o Vjeki razgovarali, što "službeno", što "neslužbeno", jer kad su roditeljska sjećanja počela navirati teško ih je bilo zaustaviti. Iza ručka pošli smo do župne crkve u Osovi, fratarske župe, naravno. Ispred nje još je 31. siječnja 2005. otkriven spomenik Vjeki, a unutar crkve nalazi se Vjekina soba sa fotodokumentacijom o njegovom životu, radu i smrti. Ovdje su najranije Vjekine fotografije iz djetinjstva, osnovne škole i sjemeništa, ređenja, Afrike – cjelokupni pregled Vjekina života.

A ispred spomenika meni već poznata ploča koju sam vidio u centru Kigalija na mjestu ubojstva, na grobu u crkvi u Kivumu, i ovdje, u njegovoj rodnoj župi. Petar, Vjekin otac, pitao je župnika hoće li Vjekina soba uvijek ovako stajati, a župnik je odgovorio da neće. Nego da će biti još ljepša i bolja. A Vjeko to i zaslužuje, da se svi mi njime ponosimo i postavljamo ga sebi kao uzor. I da zahvalimo njegovoj obitelji na vjeri koju su sačuvali i u kojoj su i njega odgojili, na primjeru života koji su mu dali, na vrijednostima koje su cijenili i živjeli. Da nam je više takvih obitelji danas, bilo bi sigurno i više ovakvih svijetlih primjera prave kršćanske ljubavi.