Dolazim iz glavnog grada hrvatske, Zagreba. Već dulje vrijeme sam s prijateljem Filipom razmišljao o odlasku u Afriku, ali nismo imali jasno definirani cilj. Putem obiteljskog prijatelja, Filip je doznao za centar Otac Vijeko i tako smo se odlučili na ovaj pothvat. Prije puta, naravno imali smo neka očekivanja, bazirana na pričama. Moglo bi se reći, imali smo predrasude ili čak predrasude formirane na bazi stereotipa koje nam je društvo nametnulo tokom godina.

Očekivao sam glad, žeđ, jad i bijedu. Očekivao sam i kriminal. Moram priznati da sam glad čak i zatekao ali se to manifestira u jednom potpuno drugačijem spektru nego što mi vidimo. Kako se ispostavilo, Rwanda je jedna od sigurnijih, ako nei najsigurnija, zemlja Afrike. S Filipom sam se puno kretao sam, po selima, po gradovima. Čak smo išli i na izlet u Kibuye 100njak kilometara udaljeno od Kivuma i nismo imali niti jedno loše ili neugodno iskustvo.

Dolaskom u Rwandu shvatio sam koliko stvari ja zapravo uzimam zdravo za gotovo. Hrana, voda, obrazovanje i odjeća samo su neke od tih stvari. Stvari za koje se nikad nisam upitao od kuda dolaze i tko mi ih omogućuje. Naravno, mama je uvijek govorila da treba štedit, da živimo od plaće, da novci ne rastu na drveću i da netko za sve to treba zaradit. Nikada o tome nisam dublje razmišljao. Kroz jedno uho 'nutra, kroz drugo van.

Naime, ovdje sam vidio kako je to kada netko stvarno nema. Kada netko razmišlja kako će do vode ili slijedećeg obroka, kako će djetetu staviti cipele na noge. Statistika mi se najednom pretvorila u zbilju. Svi ti nezamislivi brojevi o kojima slušamo na dokumentarcima odjednom su imali smisla. Koliko ste puta čuli o milijunima ili milijardama gladnih, a koliko puta ste zapravo uspjeli vizualizirat te brojeve i shvatiti o kolikom broju ljudi je riječ?

Gledam što je meni sve dano i kako se odnosim prema tome. Ljudi u Rwandi nisu jadni kako ste mozda zaključili iz prethodnog teksta. Nisu jadni zato što se bore, zato što od svoje situacije izvlače nabolje i uprežu sve prilike. Snaći će se, jest će, obrazovst će se, radit će. Nešto što mi zapadnjaci shvaćamo kao posao, kao muku, oni doživljavaju kao priliku jer se taj trud direktno pretvara u rezultate. Mi to ne vidimo jer naše su osnovne potrebe zadovoljne i naš rad se očituje tek u budućnosti što je jedan od razloga zašto ne ustrajemo toliko. Rekao bih da će jedan Rwanđanin kojem se pruži prilika, ma kakva bila, od nje izvući višeno što bi mnogi od nas mogli.

Njihova borba i ustrajnost, njihovo drugačije poimanje stvari ono je što im stavlja osmijeh na lice, a vjerujte mi osmjeha ne fali. Više sam nasmijane djece u školi vidjeo ovdje gdje većina materijala ovisi o donacijama i gdje je budućnost osobe zasnovana na nadi nego kod sebe u privatnoj školi od djece koja nose dizajnersku odjeću i tu školu masno plaćaju.

Moram priznati da sam nezahvalan prema svojoj majci. Na kraju mjeseca treba platiti režije, moju školu i kredit. Treba platiti moju odjeću i hranu na stolu. Slijedeći puta kada pitam za novce, pitat ću s malo više razumijevanja. Shvaćam da mi mama želi pružiti sve što hoću i moram priznati da je uspijesna u tome, a ja se i dalje bunim i protestiram!

Mogu misliti kako je njoj, a tek kako je ljudima ovdje u Rwandi. I nemojte se zavaravati, oni nisu jadni, bjedni ni tužni. Oni su sretni! Sretni što imaju priliku.

Foto galerija