Još smo jednom dokazali kako je sve moguće kada se ljudi udruže, ruke ujedine i kada se pokaže samo malo dobre volje. Ispunili smo san našeg pokojnog brata fra Vjeke Ćurića te smo u našoj župi Kivumu u Ruandi izgradili toliko sanjanu srednju Tehničku školu. Doduše, još nismo gotovi, ali veliki je trud i posao iza nas.

Izgradili smo i opremili prvu zgradu buduće škole koja se prostire na 800 kvadrata, a sastoji se od 11 učionica, sanitarnog čvora. Izgradili smo i dva velika spremnika za vodu, u koje će se skupljati kišnica da bismo osigurali vodu za potrebe škole, jer u selu nema vodovoda.

Ovaj se san počeo ispunjavati prije nešto više od dvije godine kada su mi po treći puta u goste došli moji prijatelji novinari, bračni par Željko i Maja Garmaz. Predložili su mi da napišu knjigu o mom životnom i misionarskom putu. A da sav novac od prodaje knjige iskoristimo za izgradnju škole.

„Pa, zašto ne?!“, rekao sam, jer mi se ideja učinila zanimljivom, iako sam se, iskreno, pitao ma tko bi to htio čitati o životu jednoga fratra koji više od 20 godina živi po bespućima Afrike, u selima bez struje i vode..

Mjesec dana Željko i Maja bili su moja „sjena“. Pratili me u stopu. Tjerali me da im pričam o svome životu, o svemu što sam prošao za svog misionarskog rada u Africi. Sada im sa smješkom na licu često znam reći da su me pravo izgnjavili. Naravno, atmosfera je uvijek bila sjajna i sve smo radili uz puno zafrkancije. Njihov trud na kraju se višestruko isplatio! Knjiga „Naš čo'ek u Africi“ pokrenula je pravu lavinu dobrote! Nakon toga, sve je bilo kao san.

Dobrota hrvatskoga naroda, koji nam je donacijama pomogao izgraditi ovu školu, oslikava se na vratima učionica gdje se nižu grbovi gradova i mjesta Kiseljak, Ploče, Osijek, Zagreb, Orašje, Beč.....

Neizmjerno sam zahvalan hrvatskom narodu iz svih krajeva svijeta, jer su se u ogromnom broju odazvali akciji prikupljanja sredstava za izgradnju škole. Ja to sam ne bih nikada mogao napraviti. Ono što će ovdašnja djeca dobiti mogućnošću da se besplatno dodatno obrazuju je – neprocjenjivo. Naime, kao dugogodišnji misionar, shvatio sam, a to nastojim sprovesti i u djelo, da je obrazovanje jedina šansa opstanka i napredovanja afričke djece. Ovoj djeci ne treba milostinja, treba ih naučiti da se sami izbore za bolju budućnost.

Nastava u prvoj izgrađenoj školskoj zgradi započet će sa novom školskom godinom, koja u Ruandi počinje u siječnju. Trenutno sa ruandskom vladom dogovaramo programe koji će biti ponuđeni u našoj novoj školi.

I da, sve ovo ne znači da smo na kraju. Ma, mi smo tek na početku. Prema projektu, škola će se sastojati od dvije zgrade. I na nama je sada da i drugu školsku zgradu izgradimo i opremimo. Kao i do sada, uz vašu nesebičnu pomoć.

Druga školska zgrada bit će nešto veća. Prostirat će se na 900 kvadrata i imat će još sedam učionica, informatički kabinet, veliku školsku knjižnicu sa čitaonicom, zbornicu te dodatni sanitarni čvor.

Kada sve jednoga dana bude gotovo, škola će moći primiti čak 1.000 učenika. Budući da srednjoškolsko obrazovanje u Ruandi traje šest godina, mi ionako ne možemo odmah prve godine u školu upisati svih 1000 učenika. Svake godine upisivat ćemo ih između 150 i 200, pa kako generacije budu stasavale, a one mlađe budu nadolazile, tako će se i kapaciteti škole povećavati.

Za našu mladost iz sela u kojem stanuje 35.000 stanovnika ova će škola biti potencijalni izlaz iz siromaštva.. Mnogi od njih izuzetno su bistri, inteligentni i talentirani, ali nažalost nikada nisu dobili priliku za školovanje. Jedna godina u srednjoj školi u Ruandi plaća se 300 eura, a srednja škola traje šest godina. Njihovi roditelji koji nisu imali priliku završiti školu, ne mogu im to platiti. Mnogi od njih odlaze raditi u nadnicu i za cijeli dan kopanja zarade nešto malo manje od jednog eura.. Djeci u Kivumuu zato je odlazak u srednju školu nedostižan san. Mi ćemo to nastojati promijeniti.

Zahvaljujući tome što nam uporno pomažete svojim donacijama, Humanitarnoj udruzi „Srce za Afriku“ koja djeluje na području Hrvatske i BiH, te udruzi "Crkva u potrebi" iz Njemačke, uspjeli smo skupiti sredstva za izgradnju temelja druge zgrade te dva velika školska skladišta. Ovoga ljeta puno su nam pomogli i moja štićenica Joseline (glavna junakinja prvog poglavlja knjige Naš čo'ek u Africi) i njezin suprug Tomas koji su svoje bubnjarske i plesne afričke vještine pokazali na humanitarnim koncertima u Sarajevu, Tolisi, Lepenici, Kiseljaku, Kreševu, Zadru, Osijeku..

Nadamo se da ćemo polako uspjeti prikupiti i ostala sredstva da u potpunosti završimo i opremimo i ovu drugu školsku zgradu. Zapravo, uopće ne sumnjamo da ćemo uspjeti u ovom svom naumu. Jer, zahvaljujući vama, već smo se puno puta uvjerili kako je sve moguće!

Foto galerija