Nikada ovdje nije dosadno. Morate nadgledati sve. Ama baš sve. I radove na izgradnji nove škole i nastavu i učenike, pa čak i učitelje. I učitelji si ponekad, kada je iznimno topao dan, vole organizirati nastavni dan bez nastave.

Tako sam neki dan, zajedno sa fra Aimablom, koji je kod nas na godišnjem odmoru, krenuo u obilazak osnovnih škola u našoj župi. U zaseoku Bwiriki, dok smo se približavali školi, začuli smo dječju ciku, vrisku, smijeh. Odmah sam znao o čemu se radi. Samo sam rekao fra Aimablu: „Pogledaj sad kako će sve utihnuti“. On se nasmijao pretpostavivši o čemu se radi. Polako smo se približavali školi...

Dan je bio prekrasan, sunčan i učiteljima se nije dalo biti s djecom u malim učionicama. Izvukli su nekoliko stolica izvan škole. Učitelji su sjedili pred školom i uživali u 'sunčanom razgovoru', a djeca su se igrala oko škole.

Kada su vidjeli da se približavam, nastala je frka. Uplašili se učitelji da ću ih ukoriti zbog toga. Poskakali su sa stolica, počeli brzo zvati djecu u razrede i u roku pola minute sve je utihnulo i svi su bili u učionicama.

Fra Aimable i ja nasmijali smo se od srca. Učitelji su se ponašali kao da mi ništa nismo vidjeli i čuli. Dok smo došetali do škole, u razredima se „naveliko“ odvijala nastava… Tako je to kod nas…

Međutim, na ulasku u školsko dvorište vidio sam jednu djevojčicu koja je bespomoćno sjedila. Uz nju su stajale druge dvije djevojčice. Mislio sam da je u igri pala i ozlijedila se. Prišao sam im da vidim o čemu se radi. Pitao sam djevojčicu što joj je. Malena je jedva progovorila. Izgledala je vrlo iscrpljeno. Potom mi je rekla da je jako loše, jer dva dana nije baš ništa jela. Odjednom mi je onaj lijepi sunčani dan postao tmuran i težak. Iako se sa takvim stvarima susrećem svakodnevno, uvijek me jednako dirnu…

Pozvao sam jednu od učiteljica i dao joj novac, oko 1000 ruandskih franaka. To je nešto malo više od jednog eura. I taj je novac dostatan da učiteljica djevojčici cijeli tjedan kupuje nešto za doručak. Nakon tjedan dana ću se vratiti da vidim kako se djevojčica osjeća. Ako i dalje bude loše, odvest ćemo ju liječniku…

Tu iznenađenjima nije bio kraj. Iz škole smo krenuli dalje i uz prašnjavu cestu naišli smo na ženu koja je u povezu na leđima nosila malu bebu, a u svakoj ruci po jednu torbu. Zaustavio sam automobil i pitao ženu kamo se uputila. „Idem u bolnicu u Kabgayi“, odgovorila mi je žena.

Inače, od mjesta gdje smo ju zatekli, do bolnice u Kabgayiu ima točno 15 kilometara. I žena je namjeravala, sa bebom na leđima, sa dvije torbe u rukama, pješačiti do tamo.

U razgovoru s njom saznao sam da je na carski rez rodila prije samo mjesec dana i da sada mora u bolnicu obaviti preglede. U torbama koje je nosila u rukama, ponijela je stvari za sebe i bebu, za slučaj da ju zadrže u bolnici.

Nevjerojatno! Žena koja je na carski rez rodila prije samo mjesec dana, krenula je pješice na put dug 15 kilometara sa bebom na leđima i dvije torbe u rukama. Muž joj nije mogao pomoći, jer je morao ići u nadnicu da prehrani obitelj. Uz bebu koju je sad rodila, imaju još jednog dječaka od 15 godina. Imali su i kćerkicu, no ona je umrla 2004. godine kada je imala samo tri godine. Naravno, odvezli smo ženu do bolnice. Bila nam je beskrajno zahvalna.

I opet… Nakon svega, nije mi bilo lako. Jer, djevojčica sa početka ove priče i ova žena, samo su kap u moru takvih primjera. A ti nas primjeri dodatno motiviraju da ovom društvu još više i više pomažemo. Kako bismo im olakšali život i omogućili da imaju barem ono osnovno. Ono što se u nekim drugim zemljama, na nekim drugim kontinentima, smatra potpuno normalnim, svakodnevnim i uobičajenim.

Foto galerija