U, za Europljane pomalo mističnom, mjestu Kivumu u Ruandi, grade se škole donacijama iz Hrvatske.

Mjesto Kivumu ima 35.000 stanovnika kojima zbog nedostatka novca obrazovanje jedva može biti prioritet. Stoga Centar fra Vjeko, koje na tom području djeluje već godinama, prikuplja donacije, gradi škole i sufinancira srednjoškolce.

'Ovdje u župi Kivumu prva zanatska škola otvorena je uz pomoć fratara 1999. godine. te od tada obučava lokalne učenike u zanatskim zanimanjima kao što su tesari, stolari, električari. Školu trenutno pohađa oko 380 đaka svih starosnih skupina', rekao je za Dnevnik.hr Domagoj Skledar koji je se ondje nalazi od siječnja ove godine.

Učenici koji pohađaju tu zanatsku školu plaćaju 10 posto ukupnih troškova dok ostatak plaćaju fratri iz Njemačke. Cijena srednjoškolskog obrazovanja u Ruandi je prosječno 300 eura godišnje, a srednja škola traje tri godine. Iako se možda ne čini puno, važno je napomenuti da je upravo ova svota pravo bogatstvo za tamošnje stanovnike. 'Primjerice fizički radnik koji radi 10 sati dnevno (5 dana tjedno), godišnje zaradi nešto više od 200 eura', kaže Domagoj.

Prednosti obrazovanja u takvim školama su brojne. 'Važno je znati da je ovo jedina škola u okolici koja raspolaže osnovnim sredstvima za obuku kao što su primjerice šivaće mašine za krojače ili mašine za varenje kod varioca. Smiješan detalj je da u sličnim školama u Ruandi primjerice učitelji varioci nisu nikad ni vidjeli stroj za varenje. Također ono što izdvaja ovu zanatsku školu od ostalih sličnih je prehrana, odnosno učenici dobivaju obrok svaki dan, a kada se zna da nerijetko lokalni ljudi jedu svaka tri dana tek onda možete razumjeti koliko to znači za obrazovanje djece. Nemojmo zaboraviti da izgladnjelo dijete misli samo na jedno - hranu', ističe Domagoj.

Izgraditi samo jednu školu nije im bio cilj, stoga su zasukali rukave i počeli graditi još jednu, još veću! 'Nova srednja škola u Kivumu, od koje je do sada završena prva faza sa 11 učionica i popratnim sadržajima (druga faza sa 7 dodatnih učionica, uredima, salom za sastanke, knjižnicom i čitaonicom trenutno je u fazi prikupljanja sredstava) primit će ukupno 1.000 učenika, odnosno 400 učenika prve godine obrazovanja sa početkom u siječnju 2014.', rekao nam je Domagoj.

'Trenutno postoji puno projekata, financiranje je kao i svugdje najveći problem. Ako moram mogao izdvojiti neke od onda najrađe one koje su mene osobno potakli da promijenim neke stavove u svom razmišljanju, a to je primjerice izgradnja kuća za lokalnu sirotinju ili školovanje lokalne djecu u raznim obrazovnim institucijama diljem Ruande koji je bio nezamisliv prije dolaska franjevaca, a osobito tvrdoglavosti Hrvata koji su i u ovoj zemlji pokazali svoje veliko srce i požrtvovnost', kaže Domagoj.

Iza sebe ostavio lagodan život i otišao u Afriku

A što je njega potaklo na to da živi tako daleko od svoje domovine? 'Prvi puta ovdje u Ruandi boravio sam 2009. godine, nekoliko tjedana i otprilike sam znao što me ovaj puta očekuje. Kada sam krajem siječnja ove godine napuštao Hrvatsku, ostavio sam iza sebe uspješnu firmu koju sam vodio zajedno sa kolegom, vrlo uspješan prehrambeni brand koji smo između ostalog proizvodili, lagodan život i puno stvari za koje sam znao da sigurno neću naći ili imati ovdje tako da nisam imao neka velika očekivanja. Jedna od stvari koje su me vodile bila je rečenica koju fra Ivica često ponavlja: U Afriku se ne dolazi planski nego iskonski. Većina ljudi ovdje dolazi sa velikim planovima i brzo se razočarani vrate od kuda su došli.

Meni je najviše u dosadašnjem životu u Africi pomoglo to što sam od starta znao da ovdje dolazim prvenstveno pomoći sebi da budem bolji čovjek od onoga što sam se bojao da postajem u Hrvatskoj i da moram biti zahvalan i franjevcima i lokalnim ljudima što su me prihvatili, rekao bih kao jednog od njih i zato nisam podlegao umišljenom kompleksu neke vlastite veličine koji se često vidi u Africi. Sada, 8 mjeseci kasnije mogu reći da sam ponosan na neke stvari koje sam naučio, primjerice znakovni jezik Ugande kako bi se mogao sporazumjeti sa ljupkom knjižničarkom Betty u Ugandi, ponosan sam na poznanstvo sa ljudima koje sam ovdje upoznao posebice sa našim Hrvatima kao što su fra Ivica Perić ovdje u Ruandi, fra Miro Babić u Keniji koji je također napravio veliko čudo za djecu u njegovoj župi, Hrvatske časne sestre u Kongu...

Svatko ima mobitel

'Po meni neki od najčudnijih detalja su mobiteli, ovdje u Africi svi imaju mobitel, mnogi nemaju struje, vode, ali mobitel svatko mora imati. Tako sam nedavno u Ugandi posjetio lokalnu starješinu u udaljenom selu (gospođa od svojih 80 godina) i uz svoju dužnost sjedenja u hladu drveta i davanja savjeta oko izgradnje sela gospođa se vrlo uspješno koristi mobitelom koji joj cijelo vrijeme visi oko vrata', ispričao je Domagoj.

Foto galerija