Prije 5 godina, odlazeći iz Ruande, nisam slutio ponovno boraviti u ovoj zemlji tisuće osmjeha i bezbroj tužnih priča. Zašto sam ovdje i što radim manje je bitno, što rade drugi to je ono na što sam ponosan.

Prva zgrada nove srednje škole je izgrađena, a tko ju je izgradio? Ponajprije moji Hrvati, a kada na vratima učionica vidim grbove Zagreba, Ploča, Osijeka, Kiseljaka u ovom malom selu tisuće kilometara daleko od domovine, naravno da sam obuzet emocijama i zadivljen uspjehom koji može postići tvrdoglava bosanka glava fra Ivice uz pomoć dobrih ljudi iz svih krajeva svijeta.

Volontiranje ovdje i nakon 3 mjeseca svaki je dan novo iskustvo, mnogi ljudi dolaze i odlaze, neke sam upoznao davno, neke neću zaboraviti nikada. Ali sve u svemu svaki volonter ili gost ovdje ima svoju priču. Netko je možda došao spasiti delfine kojih Ruandi i nema, netko je došao spasiti sebe, ali svi su došli pomoći i to je ono najvažnije.

Dok sam odlazio iz Zagreba zatvarajući jedno poglavlje života, razmišljao sam kako ću, nakon što sam imao sve, priviknuti se na život u kojem neću imati ništa i tek sada nakon nekoliko mjeseci polako se prisjećam nečega što sam naučio zadnji puta kada sam boravio ovdje, odnosno dokle trčimo za drugima ostavljamo sebe daleko iza nas i nije lako vratiti se tamo gdje smo napustili sebe da bi bili nešto što žele drugi.

OK, možda će netko pomisliti da pišem gluposti i da ovo nema smisla, ali neke stvari i ne trebaju imati smisla, potrebno ih je pokušati, probati, doživjeti da bi se shvatile.

Kako ovdje volonteri provode dane? Isto kao i kod kuće, odnosno onako ti je kako sam želiš da bude. Ako se trudiš da na silu napraviš puno, nećeš napraviti ništa, ako radiš sa srcem pa makar i pomalo postići ćeš puno i to je početnička greška vjerujem svakoga tko prvi puta dođe u Afriku. Osobno se smatram sretnim jer sam ovdje drugi put i osjećam se privilegiranim da ne kažem i prvim među različitima (odnosno Primusom) jer nisam upao u zamku velikih očekivanja i nadam se da uspijevam postići dovoljno da ne razočaram svoje kolege volontere, ali i fratre.

Ako različitosti čine svijet zanimljivim i dobrim, zajednica volontera i fratara ovdje u Kivumu stvarno je dobra mješavina ljudi, ćudi i običaja. Tko je sve prošao ovuda teško je nabrojati, ali nije teško izdvojiti Katarinu, ljupku mladu damu koja pjeva, Petru, gospođu koja slika, Bojanu curu koja je otišla ili Deju gospodina koji je ugodno iznenađenje.

Foto galerija