Nakon našeg posjeta Rushooki, župi u Ugandi nedaleko od granice sa Ruandom, fra Ivica me zamolio da napišem nešto o našem putovanju. Moja prva pomisao je bila kako ću sve viđeno staviti na papir, no o svom oduševljenju mogla bih napisati stranice i stranice.

Po samom dolasku u župu dočekao nas je žamor i veseli glasovi iz prepunog crkvenog dvorišta. Svi župljani su bili posebno dotjerani i obučeni u svoju svečanu odjeću. Svi su znali da je taj dan poseban, svi su bili posebno radosni. Razlog njihovog veselja je bilo polaganje vječnih zavjeta jednog mladog bogoslova. Nakon što sam bila na misama u našem Kivumuu, pomislila sam da me više ništa ne može iznenaditi, ali prije samog početka mise, čekajući svečanu procesiju, zbor je počeo pjevati i doslovno nas je ostavio bez riječi! Ljepota zvukova ispunjavala je crkveno dvorište!

Mnogo puta u životu čula sam profesionalne zborove kako pjevaju uvježbani repertoar na misama, ali ovo je bilo puno bolje. Ovi ljudi nisu pjevali iz nota, oni su pjevali iz srca! Dva zbora, spojena za ovu prigodu zvučali su kao jedan glas.

No, mom oduševljenju tu nije bio kraj. U crkvi je uz prekrasnu melodiju i ritam zbora nekoliko mladih plesalo uvježbanu koreografiju, a oko njih su se skupljala malena dječica i zadivljeno ih promatrala, pokušavajući uhvatiti njihov korak i pokrete.

Kada znate da misa neće trajati manje od tri sata, tad cijelo vrijeme razmišljate o tome kako  to vrijeme nikad neće proći. Međutim, ova tri sata proletjela su kao 15 minuta. Svi službeni obredi bili su praćeni pjesmom i plesom. Za prinos darova župljani su spremili plodove svog rada i ruku, pa su u crkvu donijeli banane, avokado, luk, i drugo razno voće i povrće. Svi oni imaju malo, ali i ono malo što imaju rado dijele i daju od srca.

Biti okružen ovim divnim ljudima nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Dobrota, veselo raspoloženje i njihov iskreni osmijeh i najvećeg mrguda bi oraspoložili. Tako ni nama nije bilo važno što smo ustali rano ujutro i što smo bili umorni od puta. Nekoliko puta na oči su mi navrle suze zbog moje nevjerice da toliko dobrote, radosti i sreće može biti na jednom mjestu.

Misu je predvodio provincijal, misionar iz Italije. U svojoj propovijedi iskazao je radost zbog primanja novog brata u svoju veliku obitelj i poručio mu da na svome putu nikada neće biti sam, jer sada ima svoju novu braću koja će uvijek biti uz njega. Na misi su bili mnogi svećenici i misionari iz Konga, Kenije, Burundija, Ruande, Madagaskara i svi su bili radosni zbog novog člana. Nakon obreda svi su se okupili na svečanom ručku, i župljani i svećenici. Na izlasku iz crkve skoro svi župljani su znatiželjnim pogledom tražili našeg fra Ivicu kako bi mu stisnuli ruku i progovorili koju riječ s njim. U njihovim pogledima mogla se iščitati zahvalnost za sve što je on napravio za ovaj narod za vrijeme svog boravka u ovoj župi, uključujući i crkvu u kojoj su slavili svečanu misu.

Za razliku od Ruande, u kojoj se na proslavama služi samo piće, u Ugandi ljudi služe i hranu. Na ručku se služilo meso što je bio pokazatelj svečanosti. Mi smo svoje vrijeme poslije ručka iskoristili da prošetamo po župi i posjetimo samostan sestara Kćeri Božje ljubavi u kojem boravi i jedna naša bosanskohercegovačka misionarka sestra Bogdana, koja nas je i provela kroz župu. Na putu su svi veselo pozdravljali našu sestru Bogdanu, pogotovo malena dječica. Za oko nam je posebno zapeo prekrasni nasmijani dječak po imenu Emanuel.

Sestra Bogdana nam je ispričala da je HIV pozitivan i da ga je majka ostavila kad je bio malena beba. Ali radost na njegovom licu što vidi novog nepoznatog bijelca i njegovo oduševljenje kada sam ga primila u naručje nije me ostavilo ravnodušnom. Još jednom sam se uvjerila u toplinu prekrasnog afričkog naroda i u njihovu dobrotu. Nadam se da mi ovo neće biti zadnji posjet ovoj veseloj zemlji i da ću još stranica napisati o njihovim ljudima.

Foto galerija