Konačno smo dočekali i taj dan! Blagoslov prve zgrade nove srednje Srednje tehničke škole Sveti Franjo u selu Kivumuu u Ruandi u kojem djeluje naš misionar fra Ivica Perić.

U samo godinu dana izgradili smo prekrasnu zgradu sa 11 učionica, sanitarnim čvorom, ali i sa dva velika spremnika za vodu, u koje će se skupljati kišnica da bismo osigurali vodu za potrebe škole, jer u selu nema vodovoda.

Još smo jednom dokazali kako je sve moguće kada se ljudi udruže, ruke ujedine i kada se pokaže samo malo dobre volje. Svatko od nas treba slijediti svoje snove, jer ako se pokaže volja i snovi se ostvaruju na različite načine, baš kao što su i Božji darovi različiti.

U nedjelju, na dan blagoslova, u Kivumuu je bilo posebno svečano. Pristigli su nam gosti iz Hrvatske i BiH, te iz svih krajeva Ruande.

Sve je započelo svetom misom koju je predvodio Musengimana Papias, zamjenik biskupa Kabgayi biskupije, a crkva se 'ljuljala' u ritmu afričkih bubnjeva i neumornih bosonogih plesačica. Tijekom propovijedi, pomoćnik biskupa istaknuo je mladima, kojih je bila puna crkva, da je njihovo obrazovanje ključ za uspjeh i stvaranje bolje budućnosti kako njih, tako i cijele zemlje. Pozvao je mještane Kivumua da se pridruže blagoslovu škole i svečanom presijecanju vrpce koje je nakon mise uslijedilo u školi.

Nekoliko stotina ljudi odazvalo se pozivu. Veliko školsko dvorište bilo je premaleno da primi sve znatiželjnike koji su došli na svečanost otvaranja škole.

Dječja cika, smijeh, tredicionalni ruandski plesovi, pjesma, recitacije odjekivali su iz prepunoga dvorišta.

Za veliki dio programa bili su zaduženi naši volonteri, pa je tako Petra organizirala izložbu slika djece iz Kivumua i Osijeka na temu škola, Katarina je uvježbala zbor, Emica je sve zabilježila fotografijama, a Domagoj i Dejan bili su tehnička podrška. Puno nam je pomogao i don Sebastijan Marković, također misionar u Ruandi, koji je organizirao da se cijeli program otvorenja zabilježi i kamerom.

Dobrota hrvatskoga naroda, koji nam je donacijama pomogao izgraditi ovu školu, oslikava se na vratima učionica gdje se nižu grbovi gradova i mjesta Kiseljak, Ploče, Osijek, Zagreb, Orašje, Beč.....

„Neizmjerno sam zahvalan hrvatskom narodu iz svih krajeva svijeta, jer su se u ogromnom broju odazvali akciji prikupljanja sredstava za izgradnju škole. Ja to sam ne bih nikada mogao napraviti. Ono što će ovdašnja djeca dobiti mogućnošću da se besplatno dodatno obrazuju je – neprocjenjivo. Naime, kao dugogodišnji misionar, shvatio sam, a to nastojim sprovesti i u djelo, da je obrazovanje jedina šansa opstanka i napredovanja afričke djece. Ovoj djeci ne treba milostinja, treba ih naučiti da se sami izbore za bolju budućnost.

Ova škola bila je još san našeg pokojnog brata fra Vjeke Ćurića. Volio bih kada bi on danas mogao biti s nama, da se zajedno veselimo još jednom ispunjenju sna“, kazao je fra Ivica Perić. 

A ovaj san počeo nam se ispunjavati prije nepune dvije godine kada smo po treći put došli u Kivumu kod fra Ivice. Predložili smo mu da napišemo knjigu o njegovom životnom i misionarskom putu.

Mjesec dana tjerali smo ga da nam priča o svom životu, o svemu što je prošao u ove 23 godine, koliko je u Africi. Izgnjavili smo ga pravo, ali naravno, sve u dobroj atmosferi i uz puno zafrkancije. A onda smo otišli nazad u Osijek. Koji mjesec kasnije knjiga „Naš čo'ek u Africi“ bila je gotova, a mi smo se odrekli kompletnog prihoda od njezine prodaje u korist izgradnje srednje škole.

U samo četiri mjeseca skupila su se prva značajna sredstva i mogli smo započeti sa radovima. Nakon toga, sve je bilo kao san. Knjiga je pokrenula lavinu dobrote! Osnovali smo i humanitarnu udrugu Srce za Afriku te uz pomoć obitelji i prijatelja nastavili prikupljati sredstva za izgradnju škole.

I eto nas sad, stojimo u dvorištu izgrađene škole i živimo svoj san!

Ovo je poseban događaj pa su i naši osjećaji malo pomiješani. Iskreno, ni sanjali nismo da će se sve odvijati ovako, rekli bi, munjevito brzo. Tek kad smo vidjeli sretna lica tisuća mještana, koji nisu skrivali oduševljenje cijelim projektom, znali smo da smo napravili pravu stvar. Nama je, u stvari, već velika pobjeda i činjenica što nas u tom dijelu Ruande više nitko ne naziva 'muzungu' (bijelac na swahiliju, op.a.), već nas svi zovu našim imenima. Sad uistinu možemo uzviknuti: 'Uspjeli smo!

Budući da školska godina u Rundi počinje u siječnju, nakon blagoslova u školi neće započeti klasična nastava, jer to bi bilo u suprotnosti sa ruandskim školskim programom. Ipak, naše nove učionice neće biti prazne. Do siječnja sljedeće godine u njima ćemo, uz pomoć naših volontera iz Kanade, održavati tečajeve engleskog jezika za svu djecu iz sela. Naime, od prije nekoliko godina, Ruanda je političkom odlukom raskinula sve svoje veze s Francuskom, a za službeni jezik je proglasila – engleski. U cijeloj zemlji svi užurbano sad moraju naučiti taj jezik.

I da, sve ovo ne znači da smo na kraju. Ma, mi smo tek na početku. Pred nama je nova faza ovoga projekta. Predstoji nam izgradnja još jedne zgrade škole, veličine 900 kvadrata u sklopu koje će biti i velika školska knjižnica. Tada će, u konačnici, škola moći primiti 1.000 učenika. Za djecu Kivumua ova će škola biti potencijalni izlaz iz siromaštva.. Mnogi od njih izuzetno su bistri, inteligentni i talentirani, ali nažalost nikada nisu dobili priliku za školovanje. Jedna godina u srednjoj školi u Ruandi plaća se 300 eura. Njihovi roditelji koji nisu imali priliku završiti školu, ne mogu im to platiti. Mnogi od njih odlaze raditi u nadnicu i za cijeli dan kopanja zarade tek jedan dolar. Djeci u Kivumuu zato je odlazak u školu nedostižan san. Mi ćemo to nastojati promijeniti.

Foto galerija