I eto me opet u mom dragom Kivumuu. Stvarno sam sretna što mogu biti ovdje. Peti puta dolazim, nije mi dosadilo i nikada mi neće dosaditi! Čak sam baš ovih dana komentirala kako svi mi koji ovdje dođemo pokupimo nekakav ‘Kivumu sindrom’.

Ova 'bolest' ne boli, nije smrtonosna, čak ni opasna. Ali ti se uvuče pod kožu, uđe ti u srce, zavlada razumom... Jednostavnije rečeno, Kivumu sindrom znači da te ovo mjesto tako očara i osvoji da mu se uvijek poželiš vraćati. A još je zanimljivije to što, dok si još ovdje i uživaš punim plućima, već pomalo razmišljaš kada ćeš ponovo doći.. Ne stigneš ni otići doma, a već razmišljaš o povratku. To je taj 'opasni' Kivumu sindrom.

Sretna sam, jer ovaj peti dolazak po mnogočemu je poseban. Ali, izdvojit ću samo ono najbitnije, a to je blagoslov zgrade nove škole, koju smo izgradili zajedničkim snagama. Blagoslov će označiti završetak radova na izgradnji prve zgrade, ali to neće značiti i kraj radova. Jer, pred nama je izgradnja još jedne zgrade škole..

Bila sam stvarno jako uzbuđena kada sam došla u Kivumu, jedva sam čekala vidjeti novu zgradu škole! Prošle godine, u ovo vrijeme, kada smo Željko i ja bili ovdje, označili smo početak radova na njezinoj izgradnji. Fra Ivica nam je svaki tjedan slao fotografije svih faza izgradnje, ali ipak, vidjeti ju uživo za mene je bilo stvarno dirljivo. Srce mi je lupalo 100 na sat! A sada to čeka i Željka.. Ovoga puta u Kivumu sam došla bez njega. On će nam se pridružiti za koji dan. Jedva čekam vidjeti njegov izraz lica kada ugleda školu. Vjerujem da će biti presretan, baš kao i ja!

Vidim da je fra Ivica u zadnjem tekstu pisao o velikoj pobjedi malog zidića. I ja sam u Kivumuu doživjela veliku pobjedu! Djeca u selu me više ne zovu 'muzungu' (bijelac), što običavaju vikati za svakim bijelcem koji dođe u selo. Sada mi znaju i ime. Svi za mnom viču Maja! To je za mene neprocjenjivo! Jer osjećam se kao da sam došla doma...

Foto galerija