Izgradnja prve zgrade naše buduće srednje škole blizi se kraju. Svakoga jutra odmah obiđem gradilište i obavim dogovore sa radnicima što i kako dalje. Tako sam i prije nekoliko dana. Bio sam prvi na gradilištu i nemalo se iznenadio kada sam vidio nekoliko mališana kako trče i nose naše cigle. Uf, odmah mi je skočio tlak, jer sam pomislio da ih je netko od starijih nagovorio da dođu krasti cigle. To je ovdje uobičajeno.

Krenuo sam oštro prema njima odlučan u naumu da mi kažu za koga nose cigle. A onda.. Kako sam naglo krenuo, tako sam naglo i zastao! Cigle su slagali u jedan mali zidić.

Nasmijao sam se jer sam shvatio da se zapravo igraju. „Hej! Što to radite?“, pitao sam ih dok sam im prilazio. Oni su se samo smijali i pozvali me da dođem bliže. Kada sam im prišao, čuo sam nešto najljepše što sam mogao čuti u zadnje vrijeme. „I mi gradimo školu! Pomažemo majstorima!“, povikali su u glas sa ogromnim osmijehom na licu. A to je ono što sam čekao godinama. Da mještani Kivumua shvate koliko je za njihovu djecu obrazovanje bitno. Cijelo selo već mjesecima bruji o našoj novoj školi, svi su uzbuđeni i jedva čekaju njezino otvorenje. Roditelji dolaze, obilaze, gledaju, nude pomoć. To su 'snimili' i oni najmlađi stanovnici Kivumua, pa su se eto i oni na svoj način priključili u izgradnju.

Njihov mali zidić, nastao u žaru igre, za mene je velika pobjeda! Pobjeda zbog toga što do prije nekoliko godina nikome u Kivumuu nije bilo jasno zašto bi njihova djeca uopće trebala ići u školu.. A danas se cijelo selo – i oni najstariji i oni najmlađi vesele izgradnji još jedne škole! Zar to nije sjajno?!

Foto galerija