U Kivumu sam stigla u četvrtak u noći. Oduvijek sam sanjala o tome da dođem u Afriku. Međutim, istovremeno mi se činilo pomalo zastrašujuće, a u neku ruku i nerealno. No kako je osvanuo moj prvi dan u tuđini, probudio me je divan zvuk iz daljine… hor je vježbao za svoj nedeljni nastup uz neobičan ritam afričkih bubnjeva. U momentu sam shvatila da sam zaista tu, zaista sam u Africi. Sada više nije bilo niti daleko, niti nerealno, niti zastrašujuće. Bilo je jednostavno prelijepo i čarobno.

Mnogo utisaka je obilježilo zadnjih par dana mog boravka u Kivumu, prije svega srdačno gostoprimstvo, zbog čega sam se od prvog momenta osjećala sigurno kao kod kuće. Zatim bogata priroda koja nas ovdje okružuje: samo zelenilo, tišina i mir, daleko od gradske buke, zagađenosti i žurbe. Tu je i moj prvi odlazak u školu gdje su me dočekali mnogobrojni osmjesi, ali i začuđeni pogledi. Ne smijem izostaviti ni jako dobro pripremljenu hranu, pri čemu se svakom obroku pridaje posebna pažnja i vrijeme.

Također sam više puta bila u obližnjim gradovima, prvo u Gitarami, a zatim u Kigaliju. Međutim, što me se najviše dojmilo nisu bili gradovi sami po sebi nego prizori, koji su mi se pružili na putu do tamo. Ponajprije sam bila iznenađena mnoštvom ljudi na koje smo nailazili duž čitavog puta, tik uz cestu kojom auti bukvalno lete – svaki, naravno, van svoje trake. Bez brzih refleksa i stalnog preticanja ne bi nikad stigli gdje smo krenuli.

Na putu sa aerodroma prvo što sam zapazila bili su vojnici sa velikim puškama, koji svojim prisustvom osiguravaju strahopoštovanje ljudi prema zakonu… A ni meni nije bilo svejedno… Sad sam se navikla jer ih često viđam... Na putu prema Gitarami prošli smo pored dvojice momčića koji su se vodili za ruke. Isprva mi je bilo smiješno, ali mi je fra Ivica objasnio da je to ovdje znak velikog prijateljstva. Na putu prema nacionalnom parku sam vidjela najljepši izlazak sunca u životu: crvene i narandžaste nijanse osvajale su nebo dok se svjetlost sunca probijala u novi dan.

Gdje god se vozimo zapažam majke koje, na meni još nepoznat način, vežu bebice oko svog tijela, a neke čak istovremeno na glavama nose ogromne, široke korpe pune voća i povrća. Ustvari, sve moguće nose na glavi – i velike vreće i kanistere… Zatim viđam malu dječicu koja se tik uz cestu igraju sa flašama, gumama i granama. Od svega naprave igračku. Dječijoj mašti nema kraja… Viđam dječake i djevojčice kako u polju rade, a druge kako u svojim uniformama idu u školu; muškarce kako prevoze na biciklima daleko šire i duže stvari od samog bicikla; zatvorenike u narandžastim odijelima, kako ih u grupama nekuda vode. Da ne zaboravim i divne pejsaže: gdje god čovjek pogleda, okružen je divotama prirode i plodovima vječnog proljeća.

Naporan rad, odmaranje, druženja i igra – sve se to odigrava uz ceste na putu kao slika stvarnog života u provincijskim dijelovima Ruande. Nisam još nijednu fotografiju napravila dok smo bili u vožnji. Međutim, ostale su slike u mom sjećanju, koje ću zauvijek čuvati kao uspomenu na moje prvo putovanje u Afriku.

Foto galerija