Svi se radujemo Božiću, blagdanu koji označava Isusov dolazak na Zemlju i dan kada se Bog čovjekom učinio. I zato ga svake godine s ushićenjem čekamo kako bi nam Gospodin, koji je Kristu zasjao svojim milosrdnim licem, podario svoju radost i učinio nas glasnicima njegove dobrote.

Pred nadolazeće blagdane, ove godine osjećam veliku radost i sreću. Jer, moji župljani u ruandskom selu Kivumu više nisu prepušteni sami sebi. A moja misija i životni san, da im život učinim kvalitetnijim, dobili su krila – nošeni su na krilima dobrih ljudi iz BiH i Hrvatske, odnosno hrvatskoga naroda iz cijeloga svijeta.

Isus je vidio veliku potrebu naroda u Ruandi. Prvo im je poslao fra Vjeku Ćurića, a nakon njegove tragične pogibije, Isus je odlučio da put fra Vjekinih velikih djela nastavim graditi ja. Iako u početku nije bilo lako, nisam nikada niti pomislio odustati.

Nismo imali vode. Našli smo načina kako da je skupljamo. Nismo imali struje. Našli smo načina kako da u mraku svijetlimo. Nismo imali interneta. Našli smo načina kako da sa svijetom komuniciramo. Polako ali sigurno gradili smo bolje sutra našim župljanima u Kivumuu.

Ipak, Isus je za nas imao još veće planove. Poslao nam je Maju i Željka. I njihovo se bračno putovanje pretvorilu u misiju. Napisali su knjigu „Naš čo'ek u Africi“ i odlučili nam donirati sva sredstva od njezine prodaje kako bismo mogli početi graditi novu srednju školu za 1000 učenika. Knjiga je pokrenula lavinu dobrote kod hrvatskoga naroda. Zahvaljujući svemu tome, naša škola gradi se velikom brzinom. Prva zgrada je pod krovom i uskoro će biti spremna za učenike. A vrlo brzo krenut ćemo i sa izgradnjom druge školske zgrade.

Sve to nije bilo slučajno. Imao je Isus velike planove. I poslao je nas da se udružimo i pomognemo ruandskom narodu.

Zato ove godine s posebnom radošću dočekujemo Božić. Proslavit ćemo činjenicu da smo snove počeli pretvarati u stvarnost. Kao u nekoj posebnoj bajci..

Kod nas u Ruandi, Božić je jedno veliko slavlje. Ali, opet, neke su stvari bitno drugačije nego u Hrvatskoj jer misno slavlje nije u ponoć, nego počinje u popodnevnim satima i traje nekoliko sati. Mi u Ruandi nemamo zimu, nemamo snijeg. Ovo je zemlja vječnoga proljeća. Ovdje se ne kite Božićne jelke ili borovi, ali zato na kućna vrata svi stavljaju goleme listove banana.

U vrijeme blagdana, neizostavno se okuplja obitelj. Svi koji su trbuhom za kruhom otišli u gradove, pa i u druge zemlje, vraćaju se roditeljima, braći i sestrama u rodno mjesto slaviti zajedno s njima rođenje Kristovo.

U  Ruandi se u vrijeme Božićnih blagdana kupuju odjeća, obuća, ali i bolja hrana. S obzirom da većina mojih župljana jedva sebi priskrbi tri obroka tjedno  i sam se zapitam odakle iznađu mogućnosti za obnoviti svoju garderobu.

Kuće se napune rižom, krumpirima, pivom, rakijom od banana, gaziranim sokovima, šećerom, kruhom i, u vrlo simboličnoj količini – mesom.  Ruanda je vidno siromašna zemlja, ljudi se 'protežu' koliko mogu.

Zato najčešće iskoriste Božić i okupljanje cijele obitelji da bi dvostruko slavili. Naime, upravo na Božić župljani žele krstiti svoju djecu. Zbog svečanosti datuma, ali i zbog toga što će proći jefitnije, jer će o jednom trošku imati dvije fešte.

Zato misno slavlje proslave Kristova rođenja kod nas u Kivumuu počinje za Badnjak oko 16 sati i traje – pet sati. Crkva je pretijesna primiti sve župljane, nekoliko tisuća ih se uspije natisnuti unutra, ali još više ih stoji izvan crkve. Svi pjevaju, svi plešu, a bubnjari neprestano udaraju ritam...

Predivno je i vidjeti sve te drage ljude koji, unatoč siromaštvu, pronalaze snage za radost i veselje i nisu klonuli duhom, što smatram velikim Božjim darom. 

Foto galerija