Kao što smo već pisali, kod nas u Kivumuu boravio je Ivo Mlakić, krojač iz Bosne s dugogodišnjim radnim iskustvom koji je u našu strukovnu školu došao da đacima i učiteljima krojačkog smjera prenese nešto od svog praktičnog znanja i iskustva.

Ubrzo mu se pridružila Valerie Kae Ken, Kanađanka i modna dizajnerka koja je, između ostalog, osmislila i nastavni plan i program za našu strukovnu školu, pa su njih dvoje svatko u svom području – Valerie u teoriji i dizajnu, Ivo u praktičnom krojenju i šivenju odjeće – udružili snage i bacili se na posao.

Valerie, koja već dugi niz godina dolazi u Kivumu i pomaže razvoju naše strukovne škole, znala je i sama često reći kako bi bilo dobro kada bi u školu mogli dovesti jednog pravog majstora krojača.

Prenijeti stvari iz teorije u praksu nikad nije bilo lako ni jednostavno jer postoji toliko problema koji se jave tek kada stvar s papira treba prenijeti u praksu, u stvarnost. Tu na scenu stupaju ljudi čija je zadaća u djelo provesti tuđe ideje – bilo da se radi o krojaču, zidaru, ili nekom građevinskom inženjeru. Krojači često muku muče s dizajnerima, a inženjeri s nacrtima nadobudnih arhitekata koji često zamišljaju stvari koje su u praksi ili neizvedive ili jednostavno preskupe.

Sa zadovoljstvom mogu reći da Valerie i Ivo nisu imali takvih problema te da su jako lijepo surađivali. Iako dolaze iz dvije potpuno različite zemlje, kada se radilo o stvarima vezanim za krojenje kao da su govorili istim jezikom. Premda se Valerie i Ivo s ovim vjerojatno neće složiti i reći će kako je još mnogo toga ostalo za uraditi, u ovih nekoliko tjedana koliko su s nama proveli u Kivumuu uspjeli su napravili zaista mnogo.

Njih dvoje su, radeći zajedno s našim učiteljima i učenicima, redizajnirali školske uniforme (radne kombinezone, hlače, suknje, košulje i bluze, koje će sada krasiti zelena kragna i džep), dizajnirali školski logo koji će krasiti nove uniforme, radili na poboljšanju procesa krojenja i šivenja odjeće uspoređujući lokalne metode s metodama koje se uče u krojačkim školama u Europi i Kanadi, vježbali praktični rad na električnim šivaćim mašinama, izradili i za buduću uporabu na papir stavili detaljan proces šivenja raznih odjevnih predmeta, korak po korak.

Napravljen je i novi raspored šivaćih mašina u učionici druge godine koji bolje odgovara radnom okruženju koje omogućuje kvalitetniju nastavu i nesmetan rad učitelja i svakog učenika.

Mogao bih ovako nabrajati unedogled, jer toliko je još drugih „sitnica“ urađeno koje, kada se zbroje, zapravo omogućuju tako dobro funkcioniranje naše škole – bilo da se radi o sređivanju inventara krojačkih predložaka, knjiga, papirologije ili možda nekom drugom „dosadnom“ poslu, uvijek je riječ o poslu koji ljudi izbjegavaju jer se nakon njega teško odmah mogu vidjeti konkretni, „instant“ rezultati. Ivo i Valerie nisu prezali od takva posla.

Zadovoljstvo mi je bilo gledati kako učenice druge godine krojačkog zanata zadivljeno promatraju Ivu dok im on pokazuje ovaj ili onaj „trik“ na šivaćoj mašini, ili pak njihova zapanjena lica kada im je Valerie zadnjeg dana njihova višetjednog druženja, kada se Ivo teška srca opraštao od Kivumua i Ruande, rekla da je Ivo tog jutra uspio skrojiti i sašiti čak troje hlače! Kada se kaže da se nešto može uraditi, pa se onda to još i uradi u praksi, tada je to najbolja nastava i motiv učenicima da i oni jednog dana postanu majstori svog zanata.

Valerie i Ivi zahvaljujemo na velikodušno poklonjenom vremenu i trudu za dobrobit našeg Centra Otac Vjeko!

Foto galerija