Moja ideja o dalekom putovanju nije bila da posjetim Eiffelov toranj u Parizu, egzotični Taj Mahal,  niti da se divim svjetlima New Yorka. To je više bila ideja o putovanju koje će me barem na par mjeseci udaljiti od prepirki sa familijom, ljubavnih problema, nejasne financijske budućnostii mojih principa i uvjerenja koji uzrokuju već spomenute probleme. Naravno nisu to bili jedini motivi. Iako je ponekad odlična stvar pobjeći barem samo na kratko od samoga sebe, kod putovanja je jako bitno to što ćete moći upoznati druge ljude, drugekulture i otvoriti nove vidike.

Na prijedlog mojih prijatelja Krešimira i Nikoline Perović koji su već bili u Kivumuu u Centru "Otac Vjeko" odlučio sam otputovati u Ruandu. U kontaktu sa fraIvicom Perićem koji je gvardijan samostanai direktor strukovne škole u Kivumuu, na moj upit dali mogu posjetiti centar dobio sam vrlo jasan odgovor – „Dobrodošao si!“

Tada je počelo informiranje o Ruandi. Većinom sam informacije nalazio na Internetu i počeo sam lagano stvarati sliku Ruande i Ruandeza. Ako se počnete informirati o ovoj zemlji od tisuću brežuljaka i tisuću osmijeha neće vam promaći genocid u travnju 1994. koji je poharao Ruandu, sukobio dva glavna plemena te iza sebe ostavio preko milion žrtava. Neće vam promaći ni da je Ruanda po nekim statistikama zemlja sa najbrže rastućom ekonomijom i gospodarstvom u Africi. To sve je mojoj slici Ruande dalo čvrst okvir.

Već nakon par dana sam shvatio da je ta moja slika jedna velika predrasuda. Ruanda nipošto nije samo prekrasnih tisuću brežuljaka i tisuću osmijeha, niti zemlja toliko rastuće ekonomije kako se može dobiti dojam, nije ni nesigurna zemlja di iza svakog ugla skupina koljača čeka da te sasiječe mačetom. Ruanda je prvenstveno zemlja u tranziciji sa bezbroj svojih problema i trebat će još mnogo godina dok se ti problemi ne riješe, pogotovo ovim tempom. Egzistencijalni problemi poput nedostatka hrane, nedostatka barem osnovnog obrazovanja za svu djecu, problemi sa zdravstvom i mnogi drugi su težak teret na leđima Ruandeza. Ali ipak Ruanda nudi potpuno drugačiji pozitivni dojam od onog negativnog kojeg se može steći sainformacijama izvana.

Unatoč mojemu strahu koji je bio prisutan kada sam usred noći trebao propješačiti parsto metara, Ruanda je jako sigurna zemlja a svi su prijateljski raspoloženi. Bijelce uvijek dočekuju osmijehom i vrlo su otvoreni ljudi. Kad bi morao istaknuti nešto najljepše sto se može doživjeti, osim predivnog krajolika, noćnog neba koje je ukrašeno milijardom zvijezda ili doživljajem kiše izabrao bih ono četvrto. Dječji osmijesi su tako iskreni i impresivni da teško da na nekog neće ostaviti dubok dojam.

Nadalje ovdje je sve jako usporeno. Ali to daje neku posebnu čar Ruandi.Nema stresa, žurbe, ni prevelikog planiranja. Sve teče nekim posebnim tempom koji kao da postoji samo za ove ljude. Oni su mi to objasnili ovako:“Vi na zapadu imate skupocjene satove, a mi imamo vrijeme. ”Samim čitanjem ovog teksta počinju se stvarati predrasude o Ruandi zato ne želim dalje govoriti o svojim iskustvima. Svaka osoba ima unikatna i jako osobna iskustva svega u životu pa neka vaš posjet Ruandi bude vaše osobno iskustvo.Opustite se i pričekajte da vas zemlja, ljudi i samo putovanje očara i razveseli sa svime što jesu.

Foto galerija