Afrika me podsjeća na Bosnu moga djetinjstva - priča nam Ivo Mlakić dok se vozimo po ruandskim brežuljcima. "I ja sam kao dijete, baš poput ove djece pored puta, trčkarao bos po blatu, obučen tek u košuljicu koja mi je sezala do koljena." Ivo je rođen 1949. godine u župi Bučići, nedaleko od Travnika u središnjoj Bosni, u sumorno poratno vrijeme u kojem se teško radilo i uglavnom živjelo od zemlje. Ivin rodni kraj zaista je u to doba jako ličio na današnju Afriku.

Poslije osnovne škole završio je krojački zanat i tim se poslom bavi čitav svoj život – osim u vrijeme zadnjeg rata u Bosni i događaja koji su silili ljude da stave život "na čekanje" i bore se za puko preživljavanje. Sada ima već više od 40 godina kako Ivo radi kao krojač i može se reći da je u svom zanatu pravi majstor.

Ivo je ovih dana u Kivumuu. Zahvaljujući susretljivosti uprave poduzeća "Fis" iz Viteza u kojem radi, dobio je 45 slobodnih dana kako bi mogao doći u Ruandu da đacima i učiteljima krojačkog smjera u našoj strukovnoj školi prenese nešto od svog praktičnog znanja i iskustva. Našim đacima će dobro doći da vide pravog majstora krojača na djelu i vjerujemo da će od njega mnogo toga naučiti. Pored znatne količine krojačkih potrepština i materijala, Ivo je iz Bosne na oduševljenje đaka donio i mašinu za krojenje koja omogućuje rezanje i do stotinu slojeva platna odjednom.

Odmah se prionulo na posao – u suradnji s učiteljem Josephom Nzirorerom, Ivo je s učenicama druge godine krojačkog smjera krenuo u izradu radnih odijela za učenike koji će sljedeće godine upisati prvu godinu. Pored kombinezona, plan je da Ivo s đacima radi i na krojenju hlača, suknji i bluza. "Drago mi je vidjeti da su učenici zaista radoznali i žele naučiti nešto novo. Stalno moram odgovarati na njihove znatiželjne upite i pokazivati im na šivaćoj mašini kako da naprave ovaj ili onaj šav", oduševljeno nam govori naš bosanski šnajder, koji se sa svojim ruandskim kolegama uglavnom sporazumijeva na francuskom koji je svladao tijekom 11 godina provedenih u Parizu.

"To su, naravno, još uvijek đaci koji tek uče, pa je normalno da se prave greške. Mislim da su oni ipak sretnici jer imaju dobro opremljenu školu. Škola u kojoj sam ja izučavao zanat, prije više od 40 godina, nije imala ni struju ni modernih mašina kakve imate vi ovdje u Kivumuu. Đaci ovdje imaju sve preduvjete da dobro nauče svoj zanat." Naravno, tu su i poteškoće. U Africi je teško pronaći kvalitetno platno, konac i ostali materijal, a i kada se nešto od toga nađe, često je preskupo, osobito za ovdašnji standard. Ali ipak, nekako se čovjek snađe i sve teče koliko-toliko glatko.

Ivi će se uskoro pridružiti Valerie Kae Ken, Kanađanka i modna dizajnerka koja je, između ostalog, osmislila i nastavni plan i program za našu strukovnu školu. Njih dvoje će, svatko u svom području – Valerie u dizajnu i teoriji, a Ivo u praktičnom krojenju i šivenju odjeće – udružiti snage i tijekom par nadolazećih tjedana raditi s učenicima i učiteljima krojačkog smjera na njihovom usavršavanju.

Afrika je kontinent izazova. Ljudi koji dolaze na ovaj kontinent najčešće su nespremni za izazove koji ih tu čekaju, jer su to uglavnom izazovi za koje nisu mislili da su uopće mogući. Pisat ćemo još o tome kako su Valerie, Ivo i naši učitelji i učenici odgovorili svom najnovijem, afričkom izazovu.

Foto galerija