Kao član Geodetskog društva Herceg-Bosne na svom putu u Ruandu interesirala sam se i o geodetskim radovima u toj zemlji. Moje saznanje je bilo da se u suštini vrlo malo toga razlikuje od europskih, odnosno hrvatskih načina mjerenja i premjeravanja, osim što smo mi tehnološki napredniji od njih.

Vlasništvo neke nekretnine isto se tako sprovodi kroz katastar i zna se od davnina čije je što te je nemoguće i tamo kupiti bilo kakvu nekretninu bez tog dokumenta.

Postupak je isti, preda se zahtjev da geometar izađe na teren i obavi predradnje gradnje ili unosa novog vlasništva i naravno nakon  uplata svih taksi (koje baš i nisu male za njihove prilike) dobiva se vlasnički list. Svi sporovi, ako im se ne može naći rješenje, rješavaju se na sudu. Većina geometara obavlja privatnu praksu i nisu vezani za općine.

Jedno mi je upalo u oči, a to je da nigdje nisam (osim na jednom mjestu) vidjela groblja. Malo sam ostala zatečena odgovorom da se niti jedan Ruanđanin ne sahranjuje na groblju. Oni smatraju (njihova kultura) da je to “tuđa” zemlja te sve koji umru sahranjuju na njihovoj zemlji. Sada Vlada Ruande pokušava uvesti nekoga reda, pa daje državno zemljište da se naprave mjesna groblja.

Ono što je mene oduševilo u toj maloj, ali prelijepoj zemlji je parcelizacija brežuljaka. Parcele su uske, a duge i s tim su pokušali ukloniti problem erozije, odnosno ispiranja tla nakon velikih kiša.  Tako i u sušnim razdobljima na tim parcelama mogu uspijevati posađene kulture. I sam pogled na njih dovoljno govori o kojem obimu posla je riječ. Naravno, da ne zaboravim, sve se obrađuje ručno –  motikom. Nisam vidjela niti jedan motokultivator, a o traktorima da i ne govorim. Prvu parcelaciju u Ruandi započeo je, danas pokojni, fra Vjeko Ćurić, prije ruandskog genocida, nedaleko od misionarske kuće u Kivumuu.

Poslije genocida parcele su dodjeljivali udovicama jer su genocid i AIDS razorili mnogo obitelji. Nemam saznanja otkuda to fra Vjeki, ali nakon izvjesnog vremena su po cijeloj Ruandi nastavili sa istim postupcima obrade brežuljaka. Meni izgledaju kao stepeništa koja vas vode ka nebu. Ruanda je zemlja sa puno izvora, dakle vode ima, ali je zbog sastava tla neiskoristiva. Vodu sa obližnjeg izvora doveo je fra Vjeko u selo izgradivši vodovod. Međutim, kapacitet ne zadovoljava današnje potrebe stanovnika. Moram naglasiti da voda do spremnika dolazi prirodnim padom pa nisu potrebne ni pumpe, ni generatori.

Putevi su ili usponi ili padovi sa proširenim nogostupima, jer imaju jako puno i pješaka i biciklista na cestama. Zbog obilnih kiša i naravno konfiguracije terena odvodni kanali uz ceste (pogotovo na visinskim dijelovima) su malo dublji nego kod nas. Asfaltirane su samo glavne ceste i čim skrenete s njih sve je makadam. Tako je i u malo boljim četvrtima Kigalija asfaltirana samo glavna cesta, a prilazni put ka vilama je makadam.

Većina kuća je pravilnog četverokutnog oblika i prava blagodat za geometra. Četiri točke i to je to. Međe na parcelama nisam vidjela osim na rižinim poljima. Naravno, ima i mjesta, kao što su sirotinjske četvrti, gdje geometar nije ni prišao terenu i tamo je sve bespravno sagrađeno. Iz razgovora sa fra Ivicom čula sam da je ruandska Vlada jednoj četvrti u Kigaliju dala rok od tri mjeseca da se svi stanovnici isele iz svojih trošnih kuća. Dodijelila im je parcele izvan grada i novčana sredstva da si mogu početi graditi nove kuće. Sve nove kuće su bile iste jer je i projekt gradnje dala ruandska Vlada.

Na putu prema Nacionalnom parku Akagera na istoku zemlje uočila sam strujne stupove koji nisu bili “po crti”, nego malo vamo, malo tamo. Na moj upit odgovoreno mi je da su u pitanju ili imovinsko-pravni odnosi, odnosno nedopuštanje postavljanja stupova na privatne parcele, ili neznanje pri mjerenju. Trebalo je to vidjeti! U Akageri betonske piramide označavaju među između nacionalnog parka i privatnog vlasništva.

Pogledamo li kartu Ruande ustanovit ćemo da je skoro trećina zemlje pod nacionalnim parkovima i samim tim pod državnom kontrolom. Civilnom stanovništvu kojeg je oko 11 milijuna na prostoru kao pola Bosne i Hercegovine ostaje jako malo zemlje za obrađivati. Sam nacionalni park je pravi raj za ljubitelje prirode. Vidjeti sve te životinje u prirodnim staništima je neprocjenjivo. Teško da ću više moći gledati istim očima životinje u zoološkim vrtovima.

Zbog kratkog boravka u Ruandi ovo su samo mali detalji koje sam mogla saznati ili sama uočiti. Zemlja sa tisuću brežuljaka i milijun osmijeha, kao i zemlja sa puno kontradiktornosti pružila mi je osjećaj sigurnosti i uživanja u ljepoti još uvijek netaknute prirode. Po povratku u Hrvatsku shvatila sam značenje riječi “moja Afrika”!

Foto galerija