Htjeli smo doći u Ruandu vidjeti gorile, ali nikako nismo mogli naći nekakve informacije o putovanju u tu afričku zemlju. Na televiziji smo vidjeli emisiju o Franjevcima u Ruandi i na internetu našli članak o fra Ivici. Tako smo i upoznali “Naseg čo`eka iz Afrike”, fra Ivicu Perića. Na prvi mail upućen njemu za pomoć oko dolaska u Ruandu, odmah nam je odgovorio te nas pozvao da ga posjetimo.

Prvi put smo vidjeli fra Ivicu u Beču na promociji knjige „Naš čo`ek u Africi“, koja govori o njegovom životnom i misionarskom putu. Ostavio je snažan dojam na nas.

Mi smo liječnici i ponudili smo našu pomoć u nabavi lijekova i sanitetskog materijala, a fra Ivica je skromno tražio samo vitamine i „Hansaplaste“ za djecu u strukovnoj školi. Pokazali smo taj mail našim kolegama na poslu, te je svatko od njih donio nešto vitamina i hrane.

Stigli smo u Afriku sa 100 kilograma vitamina i hrane za djecu. Na aerodromu u Kigaliju jedva smo stali u “zmaja”. O njemu ćemo nešto kasnije...

Selo Kivumu, gdje živi fra Ivica, nalazi se na visoravni, okruženo brdima te podsjeća na naše Zagorje. Uz gostoljubljivost domaćina i ugodnu okolinu, osjećali smo se kao kod kuće. U sklopu misije nalazi se osnovna škola te strukovna škola gdje đaci uče za građevinare, stolare, krojače, uče ih pletenju, a postoji i kabinet s kompjuterima povezan internetom. Sve je jako lijepo uređeno. Jedino nije bilo djece pošto su bili praznici.

Čak i kada nema nastave, u kabinetu za informatiku nađu se djeca, te kao i kod nas, surfaju internetom. Izašli smo iz kabineta i čuli poznate akorde neuštimanog klavira. Zavirili smo kroz prozor i vidjeli dva dečka kako sviraju. Kada su nas primijetili, kao da su se natjecali tko će glasnije i ljepše svirati.

Na Uskrs je u ckrvi bilo na stotine djece, koja su cijelu Svetu misu bila potpuno mirna i pažljivo ju slušala. Nikada do sada nismo vidjeli toliko djece na okupu. Sva vas djeca gledaju velikim očima i smiju se. Malo smo snimali kamerom i foto-aparatom te im pokazivali snimke. To ih je jako veselilo. Bila su čista i uredna, kao i svi ostali taj dan u crkvi. Sve u svemu, bilo je jako lijepo prisustvovati Svetoj misi.

Cijelo selo je jako čisto, kao i stacionar i dispanzer, koji smo posjetili. U dispanzeru je sve skromno namješteno, u sobi ima desetak kreveta. Posebne su sobe za muškarce, a posebne za žene. Postoji i soba za djecu gdje s njima mogu biti majke.Vidjeli smo savjetovalište za trudnice, te rađaonu i sobu za rodilje i novorođenčad. Stacionar i dispanzer su izvrsno organizirani, ali im nedostaje lijekova i aparata. Sve rade samo medicinske sestre.

Naš smještaj bio je udoban, imali smo sobu i kupaonicu s toplom vodom – 4 zvjezdice. Hrana je jako dobra, kuhar je s 5 zvjezdica. Po noći se dobro spava, ujutro smo se budili uz pjev ptica.

Naše putovanje po Ruandi je započelo u “zmaju” Toyoti Starlet, staroj 19 godina. Taj auto što je stariji, to je bolji. Treba vidjeti po kakvim se sve cestama vozio, tada bi ga se još više cijenilo.

Krenuli smo prema gradu Ruhengeriu, lijepa široka asfaltirana cesta, bez i jedne rupe, ali zavoj na zavoju, te stalno ili uzbrdica, ili nizbrdica. Stigli smo u hotel, skroman, ali čist. Večerali i prespavali. Sutra prije podne vidjeli smo gorile, nezaboravan događaj. Krenuli smo prema jezeru Kivu i u blizini granice s Kongom prespavali u jednom gradiću koji se zove Gisenyi. Iz hotela je pucao pogled na grad, jezero i lijepu okolinu, te na grad Goma u Kongu.

Nakon povratka u Kivumu, prošetali smo se kroz selo te vidjeli jednu staricu koja ima, po njenom pričanju, preko 100 godina. Mršava je, srdačana, samo se smije. Bila nam je zahvalna na slatkišima koje smo joj dali, radovala im se kao dijete...

Djeca su izvirala iz svakog kutka, svake kuće, svakog grma. Dobila bi par bombona, zahvalila se i otišla, ali već su druga bila na putu po svoje bombone. Otišli smo i do grada Butarea. Puno nam je ljepši i nekako izgleda kao napravljen po mjeri čovjeka.

Posjetili smo brata Inocenta. Samostan je izuzetno lijepo uređen, ručak je bio slastan. Vidjeli smo sveučilište koje su osnovali dominikanci, etonološki muzej i sjedište kraljeva Ruande.

Cijelo prije podne kiša je lijevala kao iz kabla, tako da je na ulicama bilo malo ljudi. Kako je kiša jenjavala, sve više i više smo ih vidjeli. Pri povratku je na par mjesta još uvijek lijevalo, ali smo imali osjećaj da ljudima to sve manje smeta. Posjetili smo mjesto u blizini Kivumua, gdje je Papa Ivan Pavao II 1994. godine održao Svetu misu pred oko milijun ljudi.

Jedan dan iza doručka prošetali smo se oko 5 kilometara po brijegovima, s vodičem Paulom, koji nam je sve objasnio. S jednog od vrhova pucao je prekrasan pogled na okolinu, a poslije kiše su se jasno vidjele i vulkanske planine u daljini. Na tom vrhu postojalo je svetište, gdje se njihov kralj nekada molio.

Krenuli smo prema ruandskoj rivijeri na jezeru Kivu, gradiću Kibuye.. Ručali smo na terasi restorana s pogledom na lijepu pjeskovitu plažu i kupače. Nismo se kupali, jer to baš i nije naša strast. Našli smo ugodan hotel s lijepim pogledom na jezero i otočiće. Do mraka smo uživali u pogledu i u pjevu ptica.

Sljedeći dan, prilikom povratka, saznali smo što znači kišna sezona u Ruandi. Spojili su se nebo i zemlja. Kiša je lijevala kao iz kabla. To našem „zmaju“ nije ništa smetalo. Razmišljao sam tada kako bi nam bilo gledati gorile po takvom vremenu, ali morali bi – i radi Ksenije, a i platili smo.

Na naš zadnji dan u Ruandi, cijeli je dan padala kiša, pa smo imali vremena pakirati stvari. Nadamo da nam to nije bila zadnja posjeta Ruandi i fra Ivici. Bilo nam je prekrasno, a i još dosta toga moramo vidjeti.

Što reći o fra Ivici Periću? Čovjek koga znamo zadnja tri mjeseca preko interneta i mobitela. Vidjeli smo ga samo dva puta do sada, a prema nama se ponaša kao da se znamo sto godina i kao da smo najbliža obitelj. Toliko lijepih razgovora, kroz sate ugodnog druženja, prošlo je kao sekunda...

Foto galerija