Za tri mjeseca skupili smo novac za gradnju pola škole u afričkom Kivumu

Novinari i supružnici Maja Sajler Garmaz i Željko Garmaz nakon putovanja u Afriku napisali su knjigu Naš čo'ek u Africi. Ono zbog čega se Maja i Željko uvijek rado vraćaju u Ruandu su – fra Ivica, djeca i mještani Kivumua.

Maja i Željko su u Afriku otišli na medeni mjesec. Vratili su se puni dojmova i sa čvrstom odlukom kako žele pomoći tamošnjem narodu. Izgradnja škole počinje ovaj mjesec, a moći će primiti najmanje 400 srednjoškolaca.

Slučajna ljubav

* Kada je počelo kucati vaše srce za Afriku, za djecu i narod Ruande? Kako se dogodio taj klik u glavi da im želite i možete pomoći?

- Sve je počelo, zapravo, sasvim slučajno. Željko je, kada smo se upoznali, već bio veliki zaljubljenik u Afriku. Obišao je mnoge afričke zemlje, prvo kao ratni reporter, a potom je koristio svaki godišnji odmor kako bi putovao i upoznavao crni kontinent. Tu ljubav za putovanjima, avanturama i naravno Africi prenio je odmah i na mene. Nakon što smo obišli Tunis i Južnu Afriku, poželjela sam upoznati 'pravu' Afriku.

Kada smo se vjenčali u rujnu 2006., odlučili smo i medeni mjesec provesti negdje na tom čarobnom kontinentu. Moja želja bila je otići u gorje Virunga vidjeti planinske gorile, a Željkova da se u DR Kongu popnemo na vrh 3470 metara visokog aktivnog vulkana Nyiragongo. Odlučili smo smjestiti se negdje u Ruandi, tamo provesti mjesec dana i iz 'baze' odlaziti na mjesta koja smo si zacrtali da želimo vidjeti.

Dok smo si radili organizaciju puta, našli smo podatak da u Ruandi rade naši misionari. Među njima je i fra Ivica Perić. Željko ga je kontaktirao e-mailom u želji da nam netko poput fra Ivice, tko je tamo već domaći, pomogne s osnovnim informacijama. Fra Ivica nas je nemalo iznenadio svojim odgovorom. Napisao je Željku: „Moj čo'ek, ništa vi ne brinite. Samo dođite!“. Ponudio nam je smještaj u misiji u selu Kivumu, četrdesetak kilometara dalje od glavnog grada Kigalija. Taj e-mail i ta ponuda donijeli su nam veliko prijateljstvo. Fra Ivica nam je postao poput člana obitelji. Provesti mjesec dana u selu bez struje, gdje ljudi žive u kućicama napravljenim od blata i kravlje balege nešto je što te mora promijeniti. Tamo djeca jedu topli obrok dva do tri puta tjedno.. I unatoč tome, unatoč doista teškim životnim uvjetima, oni su uvijek vedri, sretni i nasmijani!

Već tada, dogodio se neki 'klik' između nas i fra Ivice. Jednostavno je to. Dođeš, vidiš i znaš da moraš pokušati pomoći. Kako smo Željko i ja novinari, iskoristili smo ono što najbolje znamo. Odmah smo se 'bacili' na posao i krenuli s pomaganjem oko pisanja tekstova za web stranicu: vjeko-rwanda.info putem koje donatore u svijetu fra Ivica obavještava o svemu što se događa u misiji.

To što smo mi u Hrvatskoj, a fra Ivica u Ruandi nije nas spriječilo da na tekstovima za stranicu radimo i po našem povratku doma. Pa i dan danas. A u tome nam jako puno pomaže i Edvard Skejić iz Stobreča, koji je osmislio i održava web stranicu.

Eto, krenuli smo 'na tu stranu' zbog gorila i vulkana. Vidjeli smo gorile, popeli se na vulkan i prespavali na vrhu kratera. Obišli smo i Etipoiju, Ugandu, Burundi, dio DR Konga, dio Kenije, ali ono zbog čega se uvijek rado vraćamo u Ruandu su – fra Ivica, djeca i mještani Kivumua. U Ruandu, odnosno u Kivumu, vraćali smo se još dva puta. I uskoro odlazimo ponovo!

Dođeš, vidiš, pomažeš

* Nakon dolaska iz Afrike, napisali ste i u vlastitoj nakladi izdali knjigu Naš čo'ek u Africi. Kako je knjiga primljena kod publike?

- Što smo više i bolje upoznavali fra Ivicu, to nam je njegov životni i misionarski put bivao sve zanimljiviji. Shvatili smo da bi bilo šteta kada bi jedna takva priča ostala skrivena. Osim što govori o fra Ivici, knjiga govori i o Ugandi, Ruandi, DR Kongu, tradiciji, običajima, ljudima. Sve što smo tamo vidjeli, čuli, naučili, osjetili, sve što nas je dirnulo, rasplakalo, nasmijalo, razočaralo ili oduševilo prenijeli smo u knjigu. Tako da se za nju može reći da je putopisna biografija. Kod publike je, na naše oduševljenje, primljena fantastično.

Zovu nas Hrvati iz svih krajeva svijeta. Naš čo'ek u Africi čita se u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Belgiji, Švicarskoj, Americi, pa čak i u Australiji. U samo tri mjeseca uspjeli smo, od njezine prodaje, skupiti novac za čak pola škole!!! Da pojasnim, mi smo se odrekli bilo kakve zarade od prodaje knjige kako bismo skupili novac za izgradnju srednje škole u župi Kivumu koju će pohađati čak 1000 učenika. Knjiga se poklanja u zamjenu za donaciju od 80 kuna. Nismo je davali u knjižare. Željko i ja, uz pomoć dragih prijatelja i obitelji, sami smo odradili i distribuciju. Svi zainteresirani za kupovinu knjige mogu nam se javiti na mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

* Na koji još način dolazite do sredstava kako biste pomogli ljudima u Ruandi? Koliko ste često u kontaktu s njima?

- Knjiga je, osim donacija koje smo prikupili njezinom prodajom, donijela veliku korist fra Ivičinoj misiji jer se o projektu izgradnje srednje škole počeo širiti glas po svijetu. Javljaju nam se ljudi koji žele pomoći i većim donacijama od one koji smo odredili kao „cijenu“ knjige. Osim toga, nedavno je naša prijateljica, arhitektica Višnja Kljajić, volonterski otišla u Ruandu i napravila kompletan projekt buduće škole.

Škola će se sastojati od dvije prizemne zgrade u kojima će biti učionice, kabineti, knjižnica, informatička učionica. Za gotovo cijelu prvu zgradu smo skupili i možemo je početi graditi, neovisno o tome koliko brzo ćemo skupiti novac za drugu zgradu. Jer, prva zgrada može djelovati kao posebna cjelina i kada bude završena njezina izgradnja, u školske klupe već može sjesti prva generacija učenika, najmanje njih 400.

Osnovali smo i humanitarnu udrugu Srce za Afriku putem koje prikupljamo donacije za pomoć fra Ivičinoj misiji. Cilj nam je, ne samo tražiti novac od ljudi, nego im za taj novac nešto i darovati. Tako uz knjigu koju smo napisali Željko i ja, učenici iz Kivumua poslali su nam svoje ručne radove – slike i čestitke napravljene od kore drveta banane, oslikana platna, ogrlice, naušnice, narukvice, košarice. Svatko tko nam donira novac za pomoć misiji, ako to želi, može nešto od toga dobiti na poklon.

U kontaktu s fra Ivicom smo svakodnevno. E-mail, skype, ta 'čuda' tehnologije, bitno su nam pomogla u komunikaciji. Mogu reći da smo Željko i ja, zahvaljujući tome, zapravo svaki dan u Ruandi!

Topli obrok za 2,5 kune

* Koliko su građani Hrvatske svjesni da je u Ruandi dovoljno 2,5 kune kako bi se prehranilo jedno dijete? Kakav je njihov standard života u odnosu na naš, a koje su, s druge strane razlike u poimanju života i zadovoljstvu življenja?

- Sam spomen Afrike mnoge odmah asocira na glad, siromaštvo. Ljudi znaju kakva je situacija tamo, ali vole to čuti i iz prve ruke. Nerijetko nas ljudi zovu, šalju nam e-mailove i raspituju se o situaciji u Ruandi. Naravno, ljudi se žele uvjeriti šalju li novac u prave ruke. Mogu reći da šalju u što će se uskoro moći i svojim očima uvjeriti kada krenemo s izgradnjom srednje škole.

Fra Ivica u svojoj misiji već vodi jednu srednju strukovnu školu Centar Otac Vjeko gdje djecu obrazuje za šest različitih zanata – krojače, stolare, zidare, električare, zavarivače i vodoinstalatere. Tu školu trenutno pohađa 327 učenika. Djeca u školi dobiju topli obrok svaki dan. To je za njih od neprocjenjive vrijednosti, a fra Ivicu obrok dnevno po djetetu, zahvaljujući velikom vrtu koji imaju u sklopu samostana, košta 2,5 kune.

* Kakva će biti škola za koju skupljate donacije?

- Gradit će se srednja Tehnička škola. Srednjoškolsko obrazovanje u Ruandi traje šest godina, a godina se plaća 300 eura. Njihovi roditelji koji nisu imali priliku završiti školu, ne mogu im to platiti. Mnogi od njih odlaze raditi u nadnicu i za cijeli dan kopanja zarade tek jedan dolar. Djeci u Kivumuu zato je odlazak u školu nedostižan san. Mi to želimo promijeniti. Kao i postojeća strukovna škola, buduća Tehnička škola za sve će učenike biti besplatna. I to će donijeti veliki napredak ovoj župi s 35.000 stanovnika. Imamo opravdanje vjerovati u to jer je više od 90 posto mladih koji su završili strukovnu školu našlo posao!

Njihov standard ne može se ni u kom pogledu mjeriti s našim. Teško mi je sve to opisati u nekoliko rečenica. Zato često kažem da ono što je u Hrvatskoj siromaštvo, u Africi je blagostanje. Ipak, oni su uvijek nasmijani i sretni. I snalaze se. Djeca nemaju igračke. Lopte si prave tako da trskom u kuglu povežu list banane. Mnogi od njih nikada u životu nisu okusili meso, a kamoli slatkiše.

* Što vam je iduće u planu? Kada ponovo putujete u Ruandu?

- Sada nam je u planu dovesti projekt izgradnje srednje škole do kraja. A put Ruande idemo sredinom travnja jer idemo doslovno zabiti prvu lopatu u zemlju! Idemo, naime, na početak radova izgradnje srednje škole. Neizmjerno nas veseli što smo dobili priliku biti dijelom ovog velikog projekta. Djeci u Ruandi školovanje je jedini potencijalni izlaz iz siromaštva. Jedino tako se može donijeti napredak u nekom društvu.

Ono što smo naučili tamo je da narodu ne treba davati hranu, nego ih treba naučiti pecati. Samo tako se problem siromaštva dugoročno može suzbijati. Djeca od malena trebaju učiti i pripremiti se za život.

Zato je naša misija i cilj pomoći tim ljudima, prije svega djeci koja, kao i sva djeca na ovome svijetu, zaslužuju ići u školu. Svakome djetetu treba pomoći, bez obzira na kilometre koji nas dijele, na granice, boju kože.