Kad su me prije više od godinu dana moji dragi prijatelji i supružnici Željko Garmaz i Maja Sajler Garmaz kontaktirali najavljujući dolazak u Ruandu radi pisanja knjige o meni i misionarstvu hrvatskih svećenika u istočnoj Africi, odgovorio sam im kao i svakome svaki put kad me tako upitaju: "Samo vi dođite!" O knjizi nisam uopće razmišljao, jer sam se naslušao svakakvih obećanja. Naime, ponukan vlastitom naivnošću, jednom sam pristao za potrebe neke televizijske emisije zabiti lopatu u zemlju i staviti kamen temeljac za buduću srednju školu. Naravno, dalje od te lopate nije se bilo maklo, a obećane akcije, koje su trebale priskrbiti potrebna sredstva, nikada nitko nije pokrenuo.

Željka i Maju znam dugo vremena, beskrajno im vjerujem, ali... Zadržao sam si pravo zadrške u ostvarenje cijele priče. Došli su oni tako prošle godine, izrešetali su me svakodnevnim intervjuiranjem cijeli mjesec, navozali smo se Ugandom i Ruandom uzduž i poprijeko. Kad su otišli, laknulo mi je. Pomislio sam – ako od svega što namjeravaju ostvare četvrtinu, bit će to veliki uspjeh!

Onda je nastupilo zatišje. Krajem prošle godine, ponovo su me Željko i Maja nazvali i rekli: "Fra Ivica, upravo smo otisnuli prve knjige i s njima još vrućima vozimo se u tvoj rodni kraj. Sad više nema povratka!"

Priznajem, zahvatila me euforija. Pogotovo kad sam vidio kojom energijom su se moji prijatelji bacili u distribuciju knjige od koje su se odrekli cijelog prihoda radi izgradnje srednje škole u Kivumuu i, samim tim, ostvarenja mojeg, ali i sna fra Vjeke Ćurića. Redovito su me izvješćivali o svojim brojnim marketinškim aktivnostima. Priznajem, žalili su se da sve moraju raditi sami, jer u fratarskoj zajednici nisu pronašli očekivanu potporu. Nisu odustajali, knjige su razvozili gdje god je trebalo, svaki dan su iz Osijeka slali pakete na adrese zainteresiranih diljem svijeta.

Gledajući iz Ruande, radovao sam se uspjehu knjige. Ova djeca, koja su bila osuđena na propast i siromaštvo, ipak su zaslužila bolju budućnost. A to mogu postići jedino školovanjem koje ćemo im omogućiti izgradnjom srednje škole. Povremeno sam u lokalnoj banci provjeravao stanje na računu i svakodnevno se uvjeravao da je knjiga, kako da se izrazim, podigla sve Hrvate na noge! Knjiga je postala okidač koji je moj narod ponovo pokazao u najboljem svijetlu. Bio sam ponosan!

Zato nisam dvojio ni sekundu kad su me Željko i Maja, u suradnji s mojim prijateljima Dragom Blaževićem i Rudom Mijočem, fra Ilijom Vrdoljakom te Predragom Mijicem i dr., pozvali u Beč na promociju knjige. A što reći kad sve knjige koje su ponijeli nisu bile dostatne pokriti zanimanje koje je izazvala priča o izgradnji srednje škole? A što reći kad su me 2.000 mojih Hrvata neprekidno pljeskom prekidalo na nedjeljnoj misi? A što reći na šetnju Osijekom i reakcije ljudi koji su me na ulici prepoznavali? A što reći na 10 intervjua koje sam morao dati u jednom danu u Osijeku, od "Dobro jutro, Hrvatska", "In Magazina", "Intervju dana" do "Mir i dobro"?

Iskreno, koliko god mi sve imponiralo i bilo mi drago zbog uspjeha knjige i nevjerojatnih reakcija ljudi, priznajem – preplašio sam se! Ne mislim doslovno. Ipak sam ja fratar koji je skoro 22 godine živio u selima bez struje i nisam navikao na takav publicitet. Neobično mi je bilo da me ljudi tapšu po ramenima na ulici i to zbog nečega što je moja misija i za što sam se opredijelio odlaskom u Afriku.

Prije nekoliko dana su me Željko i Maja ponovo nazvali. Kažu – došli bi oko Uskrsa u Kivumu. Odgovorio sam im na svoj način: "Samo vi dođite!" I najavio im da ćemo zajedno službeno zabiti lopatu u zemlju i, ovaj put stvarno, započeti radove na izgradnji srednje škole. Do kraja godine ćemo završiti prvu fazu radova i omogućiti za čak 300 učenika početak besplatnog srednjoškolskog obrazovanja. A ako knjiga nastavi svoj put do domova svih koji žele pomoći, izgleda da ćemo vrlo skoro prikupiti sredstva za kompletan završetak srednje škole!

Foto galerija