Petak je. Ustajem prije svitanja, pravim prvu kavu i odlazim probuditi fra Ivicu, a potom i Višnju. Afrička jutra su mistična, cvrkut ptica najljepša je muzika, a izlazak sunca neopisiv. Ispred kuće stiže mini-bus koji smo unajmili dan ranije. Sa nama će u Nacionalni park Akagera putovati odabrani učitelji, kuhar Oswaldi i njegova pomoć-nica, a u Kigaliju će nam se pridružiti i Nenad Amanović, izbornik ruandske ženske košarkaške reprezentacije. Usput se zaustavljamo u jednome mjestu kupiti još koju sitnicu. Višnja kupuje tri vrste keksa, Nenad Snickers čokoladice, a ja se, naravno, prijavljujem za degustatora! Iako bi možda bilo bolje da nisam...

Inače, moram pojasniti da mi je posao u Hrvatskoj vezan za slatkiše, pa otud i želja da probam sve što je kupljeno. Dakle, rezultat degustiranja je sljedeći: keksi, hm, pojela sam ih, ali ako je to doista uvoz iz Belgije – Belgijanci sram vas bilo! To nisu ni približno okusi koji bi trebali biti (naravno od vrsta koje sam probala-buter keksi). Čokoladica je po sebi imala kratere, a uz to je i pobijelila. To što je pobijelila mogu opravdati, ali to što je imala kratere po sebi – e to nije ok! Moja je pretpostavka da je putovala iz tvornice predugo da bi ostao originalni izgled. Al dobro, probala sam, a i pojela nekoliko komada.

Zauzeti slatkišima nismo ni primijetili da smo u gradu Kayonza i da na samom skretanju prema nacionalnom parku prolazimo pokraj tržnice banana! I dok smo se snašli da uzmemo fotoaparate, vozač je već uredno skrenuo i nastavio put punom brzinom! Nije dokumentirano slikovno, ali sama ta gužva i živost na tržnici izgledala je super.

Sljedeći dio puta vozili smo se pokraj jezera Muhazi, kao i pokraj plantaža riže. Kada smo sišli s glavnog puta, dočekao nas je makadam i nasmijana djeca koja su nam razdragano mahala. Truskanjem po makadamu stižemo do sjevernog ulaza u Nacionalni park Akagera.

Strani državljani plaćaju jednu cijenu, a domaći stanovnici drugu. Morate se potpisati na dva prijavna lista i naglasiti da ćete izaći na isti ulaz-izlaz, to je zbog sigurnosti. Taj dan je bila velika sparina. Fra Ivica nas je opomenuo da ćemo na jednom dijelu puta imati problema sa obadima. Preživjeli smo i to uz „grčevitu i krvavu borbu“.

Vozača smo svako malo pokušavali navesti da na kratko zaustavi mini-bus kako bismo uspjeli napraviti koju fotografiju. I napokon je, na naše oduševljenje, shvatio da treba stati kad nešto želimo fotografirati. Dugo mu je trebalo...

Moja želja je bila, hm, da snimim lava, ako ih uopće tu i ima. I u jednom trenutku zaustavljam vozača sva „happy“, jer sam u daljini ugledala lava kako leži! Ali, hahahaha, nije to bio lav, nego termitnjak koji iz daljine izgleda kao griva lava... Pa dobro svi mi griješimo, neko više neko manje, hahaha!

Sama vožnja kroz nacionalni park bila je više nego vesela. Od životinja smo vidjeli zebre, antilope, bivole, razdragane lastavice... I naravno, opet se ja javljam, jer sam u daljini vidjela žirafe, ali mi nitko nije vjerovao, osim Višnje! Na moj povik da stanemo, svi su samo odmahnuli rukama. Poslije mog 'lava', žirafe su djelovale kao fatamorgana.

No, ovoga puta bila sam u pravu!! Na drugome kraju poljane doista su stajale žirafe. I to krdo od 13 žirafa! Brstile su busenje i gledale nas zainteresirano. Nevjerojatni prizori. Izlazimo iz kombija i prilazimo im na oko deset metara. Divno! Teško da više mogu gledati istim očima životinje u ZOO vrtu i ove ovdje. Naši suputnici domaćini su bili isprepadani, pa su jedva izašli iz kombija samo da se slikaju i odmah se vratili nazad. Nalazimo hladovinu i eto ručka u prirodi. Nedostajala nam je samo dekica da to bude pravi safari picnic! Što god da pokušam opisati riječima, teško je.

Na povratku u Kivumu svratili smo u novo salezijansko provincijalno središte u Kigaliju i kratko se družili sa selezijanskim svećenicima don Dankom Litrićem koji je u Ruandi već 31 godinu, a porijeklom je iz okoline Omiša te don Sebastijanom Markovićem, koji je u Ruandi 28 godina i porijeklom je iz Brčkog. Uz njihovo središte nalazi se i srednja škola koju godinama vode selezijanci. U razgovoru sa domaćinima saznala sam da je u sklopu selezijanskog središta bila i tvornica sa 200 zaposlenih, čijom su proizvodnjom i prodajom gotovih proizvoda pokrivali većinu svojih troškova. Nažalost, morali su je zatvoriti jer je država ubirala velike poreze i proizvodnja se nije isplatila. Tako je to u Ruandi...

U cijeloj situaciji najteže mi je bilo spremati stvari za povratak. Tu neslavnu akciju odgodila sam za subotu, naravno, uz očekivanja čuda da mi se dogodi i da ostanem još koji dan u Africi. Međutim, mene i čuda zaobilaze, ona se nekom drugom događaju. Ovdje je ugodno toplo i sušno razdoblje, a u Hrvatskoj je u to vrijeme bio snježni kaos. Ovdje nisam imala sata, a vraćam se u grubu stvarnost ograničena vremenom. Ovdje su svi nasmijani, a vraćam se tmurnim, tužnim, pa i zabrinutim licima.. I tako bih mogla nabrajati u nedogled. Neka sasvim druga sfera života.

Tek dolaskom u Bruxelles postajem svjesna da sam daleko od Afrike. Za mene je svaki dan kratkog boravka u Ruandi bio veselje i radost, kao i novo životno iskustvo. Ne mogu uspoređivati svoj život i njihove živote. Svjesna sam i sretna gdje sam i u čemu sam rođena, što imam i što mogu imati. I svaki put kad pogledam slike i video sniman u Africi, pomislim „moja Afrika“!

Ono što znam, to je da ću svakako nastojati vratiti se, a do tada...

Foto galerija