Moj drugi afrički tjedan počeo je „radno“, ako tako mogu reći. Rano ustajanje, doručak i kava sa Oswaldijem – najboljim kuharom (on je ne pije, al' meni pravi društvo J). Sve to bilo je 'začinjeno' ruandskom glazbom...

Potom bih išla sa fra Ivicom u strukovnu školu Centar Otac Vjeko. Nastava svakoga jutra tamo počinje postrojavanjem učenika i kratkom molitvom nakon čega se ide u učionice. Oduševila me obaveza da svi učenici u Ruandi nose školsku uniformu, bez obzira bili u bogatim ili sirotinjskim školama. To me vratilo u djetinjstvo kad smo i mi morali nositi plave „kecelje“ i postrojavati se prije ulaska.

Poseban doživljaj bio mi je obilazak osnovne škole. Naš dolazak odmah bi privukao pažnju dječice koja su se utrkivala tko će prije doći do nas. Osmijeh, osmijeh... Svi su nasmijani, veseli, musavi... Od fra Ivice traže bon...bon...bon (bombone), a mene su znali kao „foto“! Naravno, jer sam neumorno sve, ama baš sve fotografirala.

U vrijeme dok sam boravila u Kivumuu, dogovoreno je da će učenici zidarskog zanata početi uređivati teren ispred škole za sportske aktivnosti. Kod fra Ivice važi pravilo – 'nema odmora dok traje obnova', pa su zidari, kojima je to ujedno i praksa, odmah nakon sastanka i dogovora prionuli na posao poravnavanja terena, slaganja cigle i ručnog miješanja maltera, što moram priznati nisam odavno vidjela!

Prije dolaska u Ruandu, fra Ivicina rodica Milica u Bruxellesu dala mi je dobar savjet: „Sa fra Ivicom moraš uvijek biti spremna, jer on nikoga ne čeka i od ranog jutra je u pokretu. Pa, ako misliš išta vidjeti....odluči sama...“. I dobro je da sam je poslušala! S njim nikad niste sigurni gdje ćete se zateći, na kojem mjestu i u kojoj situaciji. Zato mi je ruksak, u kojem sam držala najpotrebnije sitnice, uvijek bio pri ruci.

Dok je fra Ivica bio zauzet svojim obavezama, to sam vrijeme koristila da i sama odradim neke sitne 'posliće'. Prije bih rekla – sitne nepodopštine ? Kada sam došla u Ruandu, prvo što mi je naglasio da nikome ništa ne dijelim bez njegova znanja. Hm.. A ja pripremila hrpu novčanica od jednog dolara, majice, higijenske stvarčice...

Ali, eto, pravila su tu da se krše, a ovaj „prekršaj“ mi je dosad bio najdraži! Djevojci koja radi kao pomoćnica kuharu dala sam najobičniju ljetnu majicu ne pitajući fra Ivicu. Nikad u životu neću zaboraviti taj izraz na njenom licu. Izraz šoka, zahvale, sreće! Ja sam samo pomislila – 'Bože, pa ovo je najobičnija majica... Jel moguće to što vidim!?'

Naravno, morala sam reći fra Ivici što sam učinila. Dobila sam 'ukor' i morala sam mu obećati da to više neću raditi. Najteže obećanje koje možete dole dati, al' eto nisam poslije toga više pokušavala...

Naime, fra Ivica ne dozvoljava da se stvari dijele iz jednog potpuno logičnog razloga – ne želi narod navikavati na to da samo sjede i čekaju pomoć. Znate kako se kaže – nemoj ljudima dijeliti ribu, nego ih nauči pecati!

Da bih koliko-toliko shvatila tamošnju političku situaciju, dao mi je jednu autobiografsku knjigu da pročitam. Odmah moram naglasiti da ne volim politiku, sukobe i politička previranja, ma koji dio svijeta to bio. Znam da je to dio života svih nas, ali meni je taj dio negdje zalutao i nikako da ga nađem, a nadam se da i neću. Bez predaha sam čitala svaku stranicu i u nevjerici polako shvaćala što se to u Ruandi stvarno događalo. Opisivao se bezosjećajni, za nas neshvatljivi sukob ruandskih plemena. I ono što dotada nisam uspjela shvatiti s tim čitanjem sam shvatila, pa ostatak dana i nisam baš bila za razgovor.

U srijedu smo obišli „gradilište“ i iznenadila sam se koliko je toga bilo napravljeno u samo dva dana! Dečki su pravi stručnjaci za slaganje cigli. I za njih vrijedi himna „Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može, kad se mnogo malih složi, tad se snaga sto put množi“...

Inače, da naglasim, za vrijeme mog boravka u Kivumuu nisam na ruci nosila sat. Nije mi ni trebao, jer tamo vrlo brzo počnete gledati vrijeme kao mještani J. Niti jedan dan nije mi falio TV, sa sestrama sam komunicirala preko skypea, prijateljima sam priuštila zadovoljstvo gledanja slika na društvenoj mreži, a ja sam uživala u svakoj minuti.

U četvrtak smo išli u Kigali po arhitekticu Višnju Kljajić, koja je prvi puta posjetila Ruandu (ja sam se već osjećala „domaćom“ J). Vozeći svog „zmaja“ (tako naziva svoj automobil star skoro 20 godina hahahaha), fra Ivica je nekako zabrinuto osluškivao rad motora i kočnica i nije mu baš bilo drago što čuje. Zato smo odmah po dolasku u Kigali otišli u autoservis. Tamo nas je dočekala “Ani s četiri pištolja“ - vlasnica servisa J.

Ženi je odmah bilo sve jasno kad joj je fra Ivica objasnio kakve zvukove je čuo. Rekla mu je da se ne brine, da će sve biti riješeno. Po njezinom stavu nisam ni sumnjala! Da sam je kojim slučajem srela na nekom drugom mjestu, nikad ne bih pomislila da je vlasnica automehaničarske radnje i da se razumije u popravak automobila. Izgledala je kao manekenka! I to je jedna od interesantnih stvari u Ruandi. Iznenađenjima nikad kraja.

Susret sa Višnjom bio je veseo i odmah se dogovaramo za zajednički odlazak u Nacionalni park Akagera na istoku zemlje.

Budući da se u Kivumuu svakoga četvrtak poslije podne održava seoski market, kada smo se vratili iz Kigalija, odmah sam sa Višnjom otišla vidjeti to šareno mnoštvo. Pravi kaos sa kreativnim neredom! To treba doživjeti. Na malim hrpicama po nekoliko komada cherry rajčica, mali zeleni patlidžan, ljute papričice, kasava... Nedaleko, na većoj hrpi nalaze se papuče raznih veličina, pa ko uspije da ih spari vjerojatno kupuje. Naravno, ništa nije novo, ali se sve prodaje.

Laganom šetnjom obilazimo teren oko osnovne škole i opet imamo neizbježan susret sa djecom. Razigrana i vesela, sa zastavicama napravljenim od pruta i malo običnog papira, trčkarali su za nama. Među njima sam primijetila jednog dječačića čiji me osmijeh oborio s nogu! Nisam se usudila izdvajati ga od ostalih, jer mi je izgledao najmlađi među njima, a oni stariji itekako znaju biti zločesti prema mlađima kad im se okrenu leđa. Još mi je njegov očaravajući osmijeh pred očima!

Uz laganu večeru koju je pripremio čarobnjak Oswaldi odlazimo na počinak, jer je ustajanje prije svitanja. Veseli me odlazak u Nacionalni park Akagera. Ali o tome.... poslije...

Foto galerija