Godinama sam slušala o misionarima i divila se njihovoj odluci da svoj život nesebično posvete pomaganju drugima i potrebitima. Odlučila sam se posjetiti jednu misiju u Africi i to svoje divljenje konačno i vizualizirati. Nadam se da ću uspjeti dio mog oduševljenja prenijeti i vama...

Svaka minuta boravka u misiji Kivumu u Ruandi meni je bila veselje. Neizmjerno sam sretna i bogata osoba, jer imam ovakve prijatelje!

Odluka o mojoj posjeti fra Ivici bila je donesena pri našem susretu u BiH, prvome nakon dugog niza godina neviđanja. Velika prednost bila je u tome što sam u pripremi ovakvoga putovanja imala beskrajnu podršku svojih sestara, ali i roditelja. Shvatili su oni da ću ja svakako otići u Kivumu, bez obzira na svu njihovu brigu.

Isplanirala sam put, ne baš detaljno, jer sam po običaju mislila da imam vremena do odlaska, a ono je proletjelo ne čekajući me. Izabrala sam lakšu, ali malo skuplju mogućnost leta za Kigali sa minimalnim brojem presjedanja (Zagreb/Bruxelles/Kigali i obratno).

Bruxelles – velegrad, centar Europe i za mene – prvo iznenađenje. Na aerodromu me, naime, dočekala fra Ivicina rodica Milica! I već tu je počelo moje veselje.

Budući da sam imala vremena do sljedećeg leta za Kigali, Milica me odvela na Grand place u centru da vidim stari dio grada i, naravno, nezaobilaznog “dečka koji piški” (hahahaha).

Očekivala sam statuu veličine, eto, barem pola mene. No, šokirana sam bila kada sam ugledala malecku figuricu koju sam jedva ulovila fotoaparatom!! Još smiješnije nam je bilo gledati sve turiste koji su, naravno kao i ja, očekivali neki veliki kip, kad tamo – šok! Eto, meni je put počeo veselo.

Let prema Kigaliju bio je savršen. Sletjeli smo u 20 sati po lokalnom vremenu (oni su u istoj vremenskoj zoni, kao i mi, ali ne pomjeraju satove na zimsko i ljetno računanje vremena).

Dočekali su me svi fra Ivicini gosti – provncijal Bosne Srebrene fra Lovro Gavran, fra Tomo Anđić, fra Ilija Krezo, Antonija Knežević i Krešimir Raguž. I eto veselja!

Na putu prema Kivumuu, na automobilu nam je pukla guma. Izašli smo iz auta da vidimo kolika je šteta. Sva sretna što sam u Africi, brzo po torbi tražim foto aparat kako bih fotografirala sve te dečke, koji su se u kratkom vremenu našli pokraj nas i oko automobila. Uopće nisam shvatila kolika je to opasnost bila. Fra Ivica i Krešo su mi odmah rekli – Nema slikanja!

Naime, guma nam je pukla u jednom od najgorih, odnosno najopasnijih kvartova Kigalija. I fra Ivica, koji je više od 20 godina u Africi, kao i Krešo, koji je proputovao svijet, bili su više nego zabrinuti za nas. No, sve se dobro završilo, pa smo nastavili putovanje prema selu, naravno, uz smijeh.

Smještaj je misionarski, kuhinja lokalna – obavezno kuhano povrće iz vrta, što me obradovalo. Najbitnije je da sam zaspala kao da sam doma i tako mi je bilo svih dana boravka.

Prva nedjelja, svečanost. Nakon Svete mise, koja je trajala nekoliko sati, održavao se skup mladeži iz župe. Neopisiv je doživljaj gledati sve te nastupe mladih s točkama lokalnih plesova, a očarale su me i nošnje koje su nosili.

Da sam godinama trenirala ples, ne bih imala takve graciozne pokrete kakve oni imaju! To je ritam Afrike!!

Ponedeljak, malo duže spavanje, a potom obilazak okolnih mjesta. Otišli smo na mjesto nazvano Nazaret gdje je Papa Ivan Pavao II. održao Svetu misu prije stravičnog genocida, koji se dogodio u Ruandi 1994. godine. Namjena toga mjesta je bila da se stvori životni prostor za siročad (za otprilike 1.200 djece), kojih je u poslijeratnom razdoblju bilo jako puno. Ali po našem saznanju, u objektima je bilo samo oko 150 djece.

Jezik kojim se služi lokalno stanovništvo je jako težak. Uporno sam pokušavala naučiti kako se kaže 'hvala' – 'murakoze'. Onda mi je Provincijal rekao: „Upamtit ćeš ako riječ povežeš s nečime. I, eto, imaš rijeku Muru i kozu. Ništa lakše!“.

Naravno, ujutro kad sam se probudila, nisam se mogla sjetiti koja je rijeka bila u pitanju...

U utorak smo imali svečanu Misu povodom sjećanja na ubijenog fra Vjeku Ćurića. Poslije Mise organiziranim prijevozom trebali smo ići za Kigali. Tu nastaje strka, jer je popis učenika, koji su trebali ići s nama u Kigali, negdje 'zagubljen'. Pa se umjesto 40-ak odabranih učenika, u autobus pokušalo ugurati puno više njih. Srećom, fra Ivica je vrlo brzo riješio problem, na svoj način, a voljela bih da sam tada mogla ikoga vidjeti tko bi mu se suprostavio.

Vožnja do Kigalija traje oko pola sata. Uz samu cestu puno je pješaka, biciklista (koji su ujedno i taxi prijevoznici), pokvarenih vozila, kao i policije.

Po dolasku u Kigali otišli smo na mjesto pogibije fra Vjeke i u tihoj procesiji krenuli u crkvu. Velike tragove ostavio je fra Vjeko iza sebe. S velikim poštovanjem ga se svatko sjeća, posebice oni kojima je pomagao. Po završetku mise u Kigaliju imali smo malu zakusku nakon koje smo se vratili u Kivumu.

Kako je fra Ivica bio zauzet sa gostima, ja sam si nastojala skratiti vrijeme fotografirajući okolinu kao i mještane Kivumua. Djeca su uvijek spremna na 'foto' i čim vas ugledaju, u trenutku ih je na desetke oko vas.

Po odlasku gostiju otišli smo na jezero Kivu na zapadu Ruande. S nama je bio i Nenad Amanović, trener nacionalne ženske i muške košarkaške reprezentacije Ruande. Put do jezera vodi preko brežuljaka, a priroda je očaravajuća. Na jednom mostu smo se zaustavili i dobili pravi – koncert!

Nekoliko dječaka nas je vidjelo i dotrčalo da nam odsviraju nešto. Instrument na kojem sviraju nalik je na violinu, no to je u stvari obična plastična boca na koju zakače „luk“, dok “strijelom“ sviraju!

Iako u Ruandi ima dosta rijeka, no one su neiskoristive zbog sastava tla, koje ih čini mutnima.

Jezero Kivu ima velike količine plina ispod dna i jedno je od rijetkih koje je bistro. Hotelska soba je bila gora nego misionarski smještaj, ali po fra Ivicinom kazivanju, u većini hotela smještaj nije nešto naročito. Na moje iznanađenje, u hotelu je bilo i stranaca.

Ako ste odlučili doći u Ruandu, obavezno se naoružajte strpljenjem. To se posebno odnosi na restorane.

Kada odete u restoran nešto pojesti, tamo ćete se zasigurno zadržati nekoliko sati. Jer, samo od narudžbe jela, do posluživanja, treba proći minimalno jedan sat. I to u slučaju ako u restoranu nije gužva i ako imate sreće! U svim ostalim slučajevima čekat ćete puno, puno duže.

Ali oni to odrađuju polako, bez sekiranja. I svaki, baš svaki puta nešto zaborave. Poslije izvjesnog vremena i to vam postane nomalno.

Foto galerija