Povratak u Ruandu (2. dio) |
Na aerodromu u Addis Ababi postoje dva terminala. Jedan je relativno nov, zapadnjačkog izgleda, moderan i čist. Drugi je stariji, nadahnut sovjetskom arhitekturom, star i potrošen. Slijećemo ispred nove zgrade, ulazimo u nju. Tamo nas navode da prođemo sve do kraja zgrade. Potom smo morali ući u autobus koji su nas prevezli do starog terminala. Unatoč tome što je udaljen samo 100 metara, autobus je napravio puni krug od nekih 800 metara prije nego što nas je dovezao do ulaza u terminal. Unutrašnjost te stare zgrade više sliči malenoj autobusnoj stanici nego aerodromu. Tim i ja pogledom tražimo po terminalu ne bismo li ugledali Jean Paula. Paulo (to mu je nadimak), učitelj iz strukovne škole Centar Otac Vjeko u Kivumuu, proveo je tri protekla mjeseca u Olds Collegeu. Izradili smo mu poseban program kako bi unaprijedio svoje znanje stolarskog zanata te se upoznao s novim konceptima u pedagogiji. Podučavao sam ga satima izjutra, a popodne je bio na praksi s prvim razredom. Prvotno smo planirali da sva trojica putujemo zajedno za Ruandu, ali su Paola su morali preusmjeriti zbog zabrane izdavanja tranzitne vize Afrikancima od strane britanskih vlasti. Tako da je on iz Kanade letio za Pariz, a potom za Addis Ababu gdje smo se konačno i susreli te zajedno poletjeli put Kigalija. Dok smo čekali let za Kigali, u jednom kafiću, Jean Paul i ja odlučili smo se za svježe prženu i mljevenu espresso kavu, dok je Tim uzeo čašu svježe iscijeđenog narančinog soka. Sve je bilo ukusno. Svi su ljudi na terminalu bili neizmjerno ljubazni i susretljivi. Inače, samo uređenje terminala pomalo je neobično. Naime, prostor za objedovanje prelazi u prostor za pušenje, a ovaj se, pak, nastavlja na toalete. Nasuprot prostoru s hranom bio je prostor za šoping koji je očigledno bio veoma nadahnut etiopskim tržnicama. Bila je to antiteza trgovine Harrods na Heathrowu kroz koju smo se prošetali par sati ranije. Pronjuškao sam malene trgovine i kupio litru whiskyja (razumne kvalitete, proizvedenog u Škotskoj) za dvanaest američkih dolara. Napoleon Brandy za 5 dolara po litri također me mamio. U drugim trgovinama je bilo rukotvorina, kave, nakita i odjeće. Moram reći da su ovo bile najpovoljnije i najzabavnije aerodromske trgovinice na koje sam dosad imao priliku naići tijekom svojih putovanja. Zapravo, ovo je vjerojatno bio moj omiljeni zračni terminal – naravno, u smislu domaćeg kolačića. Dvoipolsatni let iz Addis Ababe u Kigali ostao mi je u mutnom sjećanju jer sam napokon uspio zaspati u avionu nakon što sam bio budan zadnjih 40-ak sati. Tim i ja smo bili među prvima koji su se iskrcali iz aviona i užurbano stali u red za pečaćenje putovnica. Još prije puta prijavili smo se za vize na internetu te nam je izdana nam je 15-dnevna viza za 60 dolara koju smo sada samo trebali platiti na graničnom prijelazu u zračnoj luci. No, nakon što smo stali u red, sjetili smo se da moramo uzeti i ispuniti imigracijski formular. Nismo se odmah toga sjetili, jer nismo mogli vidjeti stolove na kojima su se formulari nalazili, pa smo se morali oslanjati na jednog od ruandskih službenika da nas odvede do njih. Kada smo ispunili formulare, vratili smo se u red. E, ali sada smo bili negdje u sredini „čopora“. Taman kad smo prišli šalteru, službenik je odlučio da oni koji trebaju platiti vizu prvo moraju otići obaviti to i zatim doći do sljedećeg šaltera u kojem je bio imigracijski službenik. I tako smo opet otišli na kraj novoga reda.. Međutim, kad je došao na nas red da se suočimo s imigracijskim službenikom, prvi je službenik odlučio da više smisla ima da nas primora da se vratimo natrag u red i krenemo sve ispočetka nego da samo napravimo jedan korak ustranu. I tako nas je ponovo vratio na kraj reda. Unatoč svemu, nismo bili zadnji koji su prošli. Bili smo predzadnji. Začudo, naplatili su nam samo 30 dolara i ovjerili vize na 30 dana, umjesto da nam daju vizu na 15 dana i naplate 60 dolara, kako smo očekivali. Možda je duljina boravka proporcionalna nečijem strpljenju u mijenjanju redova. Baš me zanima kako je prošlo onih zadnjih dvoje ljudi! Stigla nam je sva prtljaga; dvije gitare i četiri velika kofera. Dočekao nas je fra Ivica i njegov prijatelj, kolega i sunarodnjak don Sebastijan. Jer, Ivicina malena Toyota Starlet bila bi premalena da primi sve nas skupa s našom prtljagom, pa je od Sebastiana zatražio dodatnu pomoć za prijevoz. Odlučili smo napraviti pauzu kako bismo popili pivo i pojeli ražnjiće, što je ovdje postao naš tradicionalni razlog da se zaustavimo u nekom hotelu. Svratili smo u Chez Lando, lokal u Kigaliju s pet zvjezdica, te naručili pivo i par ražnjića od jarećeg mesa. Ja sam naručio Guinness. Sama činjenica da neki restoran ima Guinness pribavlja rečenom lokalu tri zvjezdice u mom rejting sistemu; dvije dodatne zvjezdice osvajaju se ako je pivo servirano hladno. I moj sin Tim slaže se s tim, budući da on ima sličan vlastiti rejting sistem u kojem se tri zvjezdice dodjeljuju za ražnjiće i dodatne dvije za jaretinu. Tako smo došli do ocjene za lokal od pet zvjezdica. Tijekom našeg prvog posjeta Kigaliju, prije dvije godine, promet mi je isprva izgledao kao da vlada totalni kaos. Zbrka koju su proizvodile stotine motora koji su jurcali iz jedne trake u drugu i tisuće pješaka koji su sad tamo, sad amo pretrčavali cestu bila je previše za moja osjetila. Ubrzo sam svladao strah od upravljanja vozilom po ovdašnjim cestama i poprilično sam se dobro nosio sa zadatkom. Ovaj put promet mi izgleda pitom. Počeo sam shvaćati i privikavati se na taj kaos. Kigali mi se, u odnosu na zadnji put, čini čišćim, uređenijim i ljepšim. Očigledno su se ulagali ogromni napori urbane obnove, jer su mnoge starije zemljane kuće srušene, a ljudi koji su u njima živjeli preseljeni su izvan glavnog grada. Zasađeno je cvijeće, uređeni su bulevari, stabla su potkresana. Broj vojnika u glavnom gradu također se bitno povećao, pa je na svakih 15 do 20 metara bio vojnik na dežurstvu. Prvo što sam primijetio tijekom vožnje s aerodroma za Kivumu bilo je koliko se toga u protekle dvije godine izgradilo. Mnoge zgrade koje su prije bile ožbukane sivom bojom, sada su obojene vedrim bojama. Svim kućama uz cestu morali su se nadozidati trijemovi (u skladu s odlukom vlasti, tvrdi fra Ivica). Impresivno je, također, bilo vidjeti da je glavna cesta prema Kivumuu popravljena i da su rupe koje su 'proždirale' automobile sada popunjene i ukroćene. Nakon što smo istovarili prtljagu, Jean Paul, Tim i ja odlučili smo svratiti pozdraviti Egidea kako bi mu čestitali, jer se baš toga jutra oženio. Egide je jedan od Jean Paulovih kolega učitelja. On je također usavršio stolarski zanat kod nas u Olds Collegeu prije dvije godine. Došli smo taman nakon vjenčanja. Mlada je bila veoma lijepa, a Egide se skockao od glave do pete. Bilo je lijepo ponovno vidjeti Josepha i sve druge učitelje iz škole. Mnogi su pitali jesu li Jayne i Cherie došle s nama. Svi su bili razočarani što nisu došle, jer velika im je želja dalje usavršavati svoj engleski jezik. Naime, Jayne i Cherie prošle su godine bile u Centru Otac Vjeko gdje su učitelje podučavale engleski. Učitelji su se oduševili kada su čuli da tvrtka ACE ima u planu još jednom financirati dolazak ove dvije instruktorice u Kivumu u studenome ove godine. Vraćajući se od Egidea, Tim, Jean Paul i ja došli smo do samostanskih vrata. Tim i ja krenuli smo ući kroz vrata namijenjena za ulazak automobilima u dvorište samostana. Jean Paul se skamenio. „Molim vas, preklinjem vas da ne idete tim putem. Preopasno je!“ Odmah nam je postalo jasno. Ruanđani se jako boje pasa, vjerojatno i zbog toga što su se tijekom genocida psi hranili ljudskim truplima. I najmanje će pseto izazvati veliki strah u srcu najhrabrijeg Ruanđanina. Ivičin pas srednje je veličine, dobre ćudi, gladan pažnje i pomalo hiperaktivan. Nitko iz Kivumua se ne usuđuje proći pored njega. Jean Paul je, i suviše svjestan uloge psa čuvara, otišao okolo do drugih vrata, dok smo Tim i ja bez problema prošli pored psa. Koji je toliko 'opasan' da se sakrio od nas. Mnogi nisu mogli vjerovati da se Tim toliko promijenio i da više ne izgleda kao dijete, nego kao mladić. Blandine ga čak nije mogla ni prepoznati te isprva nije vjerovala da je to ista osoba koja je bila tu prije dvije godine. Naš prvi „dan“ trajao je preko 48 sati i Tim i ja smo bili iscrpljeni. Otišli smo rano u svoje stare sobe, naš dom tijekom sljedeća dva mjeseca. Foto galerija |
Kupnjom knjiga pomažete naše projekte u Centru Otac Vjeko!
Organizirajte se, pozovite svoje prijatelje i sve koji nam žele pomoći. Naručite knjige, pročitajte zanimljivo štivo, naučite ponešto novo i - pomozite da i djeca Kivumua uz našu pomoć nauče mnogo toga. Tako ćemo zajedno tim mališanima osigurati bolju i sigurniju budućnost.Kako do knjiga?