Vjerovali ili ne, došao je i taj dan. Svjedočimo povijesnom trenutku u našem Kivumuu. U selo je stigla struja! Ma tko bi to rekao. Još prije tri mjeseca, dok sam gledao na zemlji položene drvene stupove, mislio sam da će to biti samo još jedno u nizu 'pustih' obećanja mještanima. Ovoga puta sam se prevario. Obećanje je, ipak, ispunjeno. Stupovi su zabodeni u zemlju, žice razvučene, dovezen je i transformator. I sada nam selo svijetli!

Nevjerojatan je to osjećaj. Zanima me kako će se sve to odraziti na život u Kivumuu. Naime, ovdje su dani dosta kratki. Sviće oko 6 ujutro, no zato mrak pada već popodne nešto malo iza 18 sati.

Nakon toga nestajala je ona uobičajena užurbanost po selu. Kako li će sada to izgledati?! I meni će biti neobično prilagoditi se tom, za nas ovdje svjetlosnom čudu, jer od kako sam misionar u Africi, punu 21 godinu, živim bez struje. Ovo je za sve nas ovdje nešto sasvim novo. Jedan novi početak za naš Kivumu. Baterijske lampe, fenjeri i svijeće od sada će nam biti samo alternativa.

Moram priznati da se u večernjim satima pomalo i trznem kada izađem ispred samostana i vidim svjetla na okolnim brdima. Nema više onog mrklog mraka. Sada se više ni zvijezde ne vide tako dobro. Kivumu sada ima neke potpuno nove noćne obrise.

Budući da u selu živi uglavnom sirotinja, državne vlasti maksimalno su im izašle u susret. Priključak na struju košta ih 100 dolara po kućanstvu, no omogućeno im je plaćanje u desecima obroka, kroz više godina i bez kamata.

Mislilo se na sve. Nitko neće moći potrošiti struju, a da ju poslije ne može platiti. Ona će se, naime, plaćati unaprijed. Dakle, kao po sistemu nadopune mobitela. Koliko platiš unaprijed, toliko trošiš. I to je dobro. Jer, spriječit će se nagomilavanje dugova. Tko koliko ima, toliko će se moći 'protegnuti'.

Mi smo računali na to da će struja i u našu župu doći kad-tad. Zbog toga smo još prošle godine u našoj Strukovnoj školi odlučiti uvesti novi jednogodišnji smjer – za električare. Mnogima se to činilo smiješno. Pitali su se što će nam odjel za električare kada u župi nemamo struje. Eto im odgovora! Sada ta naša djeca, koja su završila jednogodišnju obuku za električare – imaju pune ruke posla.

Dolazak struje u Kivumu bitno će nam olakšati rad u školi, a posebno odjelu električara. Za njihovu smo praksu morali izmišljati čuda. Kako bi im pokazali osnove rada s električnom energijom, stalno smo morali paliti generatore. Morali smo ih prvo naučiti što je to uopće električna energija, od kuda dolazi, koliko je potrebna u svakodnevnom životu, koliko je opasna i što se sve s njom može.

Ljudi u našoj župi nemaju posla, gladni su, ali imaju – mobitele. To je samo jedan od kontrasta ovoga područja u kojoj ljudi, iako sirotinja, pokušavaju držati korak sa suvremenim svijetom. Još nedavno, dok su mi prijatelji bili u posjeti, začuđeno su me pitali – Ma gdje svi ovi ljudi, koji imaju mobitele, a doma nemaju struje, pune baterije?!

Odveo sam ih na lokalnu tržnicu, koja se u Kivumuu održava svakoga četvrtka i pokazao im na lokalne poduzetnike. Oni su u zadnje vrijeme, kako je i ovdje mobitela sve više, pristojno zarađivali iznajmljujući svoje – akumulatore. Dosjetili i investirali u akumulatore. Postavili su ih na svoje bicikle i po selu te na tržnici ljudima nudili da kod njih napune baterije za svoje mobitele. Naravno, uz određenu nadoplatu. Oni su vjerojatno jedini koje dolazak struje u selo i nije baš razveselio...

Foto galerija