Putovanje u Ruandu čak i u današnje vrijeme predstavlja svojevrsan izazov. Naravno, lakše je nego prije, no to ipak nije vruća turistička destinacija kakvima kod nas u Kanadi smatraju Havaje, Meksiko ili Karibe.

Ruandu se kod nas reklamira kao avanturističku destinaciju za obilazak planinskih gorila. To definitivno nije jet set odredište, budući da nema direktnih letova i pogodnih presjedanja. I zato smo „zaglavili“ na londonskom aerodromu Heathrow, s obzirom da je između dolaznog i odlaznog leta stajala ogromna vremenska praznina od 12 sati.

Moj sin, Tim, i ja odlučili smo dan provesti u šetnji Londonom. Kada smo u 'moru' kućica za pregled putovnica konačno našli pravo mjesto, bilo je lako probiti se kroz britansku graničnu kontrolu. Heathrow me podsjeća na razlog zbog kojeg ne igram računalne igrice: oduvijek mi je bilo teško isplanirati i proći kroz labirint raznih prostorija i nivoa. I onda nakon svega još pronaći i put natrag...

London se definitivno promijenio otkako sam ga prije 25 godina zadnji put posjetio. Iznenadilo me da sam se još uvijek sjećao kako doći do Buckinghamske palače od stanice podzemne željeznice. Zadnji put sam u središtu Londona boravio šest tjedana i pred kraj toga razdoblja bi me čak i Londončani zaustavljali i pitali za smjer u kojem nešto traže. Ovaj put je to ipak bilo samo šest sati i jedino su me turisti pitali za pomoć, a i tada samo da ih fotografiram ispred poznatih građevina.

Slučajno se zadesilo da je toga dana bio 1. srpnja, kada se u Kanadi obilježava nacionalni praznik – Dan Kanade. Princ William i njegova izabranica Kate bili su na svojoj prvoj kraljevskoj turneji po Kanadi. Čak su i u Londonu kiosci i trgovine bili preplavljeni simpatičnim sličicama para uokvirenih javorovim listom. Sve to vjerojatno je doprinijelo i iznenađujuće velikom broju kanadskih zastava izvješenih po čitavom Londonu. Mnogi ponosni Kanađani nosili su majice s javorovim listom. Drugi su pak Kanađani nosili oslikan javorov list na licima. Tim i ja smo se pretvarali da smo Amerikanci.

Iz Calgarya u London doletjeli smo kompanijom Air Canada. Utilitaristička ali pristojna, Air Canada je svojevrsni instant puding od vanilije kad se radi o zračnom prometu. Sve osoblje te zrakoplovne kompanije bilo je stručno i ljubazno, ali i zaboravno. Stjuardese i stjuarti bili su susretljivi, čini mi se.. Obroci su bili... mogu samo reći – zaboravni, jer nisam pravio bilješke. Izbor filmova bio je dosadan. Ali, toaleti su bili čisti.

Od Londona do Addis Ababe letjeli smo kompanijom Ethiopian Airlines. Ethiopian nije Crème brûlée (definitivno moj omiljeni desert) zrakoplovnog svijeta, nego pak više sliči domaćim kolačićima – koji su obično poprilično dobri, ali ponekad zagore ili se ne ispeku dovoljno dobro, pa znaju biti opori ili preslatki. Okus 'kolačića', odnosno usluge u avionima ove kompanije, također će ovisiti o 'sastojcima' koji su vam pri ruci. Sve osoblje Ethiopian Airlinesa bilo je ljubazno, ali su im ponekad nedostajale organizacijske vještine, osobito tijekom ulaska i izlaska putnika iz aviona. Toaleti su u usporedbi s onim u avionima Air Canade bili manji i prljaviji, dok je sam avion izgledao novije i čišće.

Obroci u Ethiopianu su bili bolji od onih u Air Canadi, no kad je u pitanju dostava, radilo se o igri pogađanja:

„Želite li obrok od govedine ili piletine“, pitaju me.
„Od piletine, molim Vas“, odgovaram ja.
Ona mi dodaje govedinu. A ja je s čuđenjem gledam.
„Nestalo nam je piletine“, objašnjava ona.
Potom se obraća mom sinu Timu: „Želite li obrok od govedine ili piletine?“...

Kava u Ethiopian Airu daleko je bolja od one u Air Canadi. To je i za očekivati, jer smatra se da je kava prvotno pripitomljena u Etiopiji. Etiopija uzgaja mnogo kave, Kanada nikako. I opet je prilikom konkretne dostave robe falilo profinjenosti. Doručak je serviran i otprilike deset minuta kasnije stjuardesa ponovno gura svoja kolica niz prolaz.

„Želite li možda kavu ili čaj?“, pita me.
„Kavu molim. Imate li bez kofeina?“, uzvraćam ja.
„Ne, žao mi je. Nemam kave bez kofeina“, odgovara stjuardesa.

Ne nudi mi nikakvu drugu mogućnost i odjednom odvlači kolica skroz natrag do prostora za pripremanje hrane, a zatim nestaje. Izgleda da smo točno na granici između radnih prostora dviju stjuardesa. Tako da nas ponekad uslužuje ona koja kreće od prednjeg dijela prema stražnjem, a ponekad ona druga, koja s usluživanjem kreće od stražnjeg dijela prema prednjem. Nalazimo se u pljunutom centru. Čekam da druga stjuardesa dođe odostraga.

„Želite li možda kavu ili čaj?“, pita me sada druga stjuardesa.
„Kavu, molim. Imate li bez kofeina?“, uzvraćam ja.
„Ne, žao mi je. Nemam kave bez kofeina“, odgovara druga stjuardesa.
Upravo tada stiže moja prva stjuardesa s posudom punom svježe skuhane etiopske kave bez kofeina. Nalijeva mi šalicu.
„Mora da si mi pročitala misli!“, druga stjuardesa govori u nevjerici.
„Jesam“, kaže prva s vragolastim osmjehom na licu.

Za mene su domaći kolačići uvijek bili bolji od već izmiješanog instant pudinga od vanilije, čak i ako se ponekad zapeku, jer u drugim slučajevima dobiješ savršen kolačić s čokoladom. Isplati se čekati!

(nastavlja se...)

Foto galerija