Četvrtak smo namijenili za posjet nacionalnom parku Nyungwe. Dan ranije smo u Kigaliju kupili karte u jednom smjeru. Tek smo navečer saznali da smo trebali kupiti i povratnu kartu jer na izlasku iz nacionalnog parka autobusi ne stoje i ne uzimaju putnike tako da sve treba unaprijed pripremiti i dogovoriti. To nas je malo unervozilo, no naši domaćini su nam preporučili da ih pokušamo kupiti pri prolasku kroz Gitaramu ili Butare.

Stigao je i dan polaska. Buđenje je bilo predviđeno za 5:30. Fra Ivica se pobrinuo za doručak, a prije polaska u kapelici smo imali misu. Uz blagoslov za sretan put i povratak, stigli smo na autobusnu stanicu samo pet minuta prije nego je stigao naš autobus. Putovanje do odredišta trajalo je ukupno 4 sata uz samo jedno stajanje u Nyanzi gdje su svi (osim nas) otišli u dućan kupiti doručak. Kada smo ušli u autobus u Kivumu, bila su slobodna još samo dva mjesta, i to rasklopiva sjedala koja najviše žuljaju.

Do Nyanze svi su još pomalo spavali i šutjeli, ali nakon doručka ekipa se raspričala. Prvo su htjeli saznati tko smo, da li smo i koliko dugo u braku. Mi smo iskoristili priliku i pitali ih za povratak iz nacionalnog parka. Uspjeli smo s vozačem sve dogovoriti u vezi povratka. Kako vozač nije znao niti jedan drugi jezik, izuzev kinyarwanda, u dogovoru je sudjelovalo i nekoliko naših suputnika uz neprekidno nadvikivanje. Morali smo vozaču unaprijed platiti povratne karte bez da smo dobili ikakvu potvrdu. Ostatak puta putnici su sudjelovali u glasnoj raspravi nadvikujući se s jednog kraja autobusa na drugi. Po onome što se dalo zaključiti iz uzvika „Obama“ i „Gadafi“, očigledno se radilo o žustroj političkoj raspravi.

Činilo se da put beskrajno dugo traje, a vegetacija i pejzaž su se znatno izmijenili. Krajolik je prerastao iz lijepog u još ljepši i nekako se činio bogatiji, no kasnije su nam kazali da je taj kraj siromašniji od onog iz kojeg smo krenuli. Iako smo mislili kako se ulaz u park nalazi na samom početku šume, to ipak nije tako. Putovali smo cestom kroz staru šumu nekih pola sata prije nego što smo stigli do ulaska u park. Putem smo nekoliko puta i stali jer su na cesti, ili pokraj nje, bili pavijani, niti ne pokušavajući maknuti se. Doista poseban doživljaj.

Na ulaz u nacionalni park stigli smo oko 10:30. S vozačem autobusa dogovoreno je da će nas pokupiti na povratku oko 16 sati. Time smo promijenili plan aktivnosti jer smo u početku namjeravali ići na canopy walk (hodanje po visećem mostu koje traje oko sat vremena), i vratiti se autobusom u 14 sati natrag za Kivumu. Umjesto toga odabrali smo mahagony trail (kinyarwanda ime mu je umuyowe) koji traje 3 sata. Tako se zove jer se na putu nalaze vrlo stara i vrlo visoka stabla mahagonija. Spuštanje traje sve dok se ne stigne do omanjeg vodopada, a zatim kreće penjanje uzbrdo natrag prema početnoj točki polaska.

Izuzev mahagonija, na putu smo naišli na nekoliko mravljih puteljaka (i to crvenih mrava – dosta većih od naših domaćih) i na žabu pokraj puta koja se toliko dobro kamuflirala da je bez iskusnih očiju našeg vodiča nikako ne bismo uočili. Možda je negdje među granama bilo i dobro kamufliranih zmija, no mi ih nismo vidjeli. Nekoliko metara od vodopada naišli smo i na gigantsku glistu. To bi značilo da je puno duža od cipela broj 45, što smo odmah i dokumentirali. Osim drveća mahagonija, putem je bilo i još mnogo drugog drveća i vegetacije. Od najinteresantnijih svakako treba spomenuti ogromnu, ali doista ogromnu paprat za koju nam je vodič rekao da služi kod liječenja nakon ugriza zmije. Brrrrrr...

Vrlo upečatljivo drveće je i newtonia koja također može narasti vrlo visoko. Donji dio debla je slojevit i stvara posebna udubljenja u koja se može vrlo lako sakriti, dok se listovi pojedinih grana u krošnji nimalo ne dodiruju. Pogled odozdo prema gore je fascinantan: krošnja je ispresijecana komadićima neba tamo gdje se lišće grana ne dodiruje, poput žirafinog krzna. Vodič nam je pokazao i jedno drvo čije ime nismo zapamtili, a od kojeg ovdašnji ljudi izrađuju spremnike za mlijeko i to zbog lakoće drveta i nedostatka intenzivnog mirisa kojeg obično ima ostalo drveće. Kako smo s obilaskom završili ranije od očekivanog, odlučili smo otići i na canopy walk. Viseći most nalazi se na nekih 70-ak metara od tla i tamo smo napravili još nekoliko dobrih fotki. Doživljaj je zaista poseban.

Po povratku na polazište iskoristili smo ostatak vremena za kratak predah tijekom kojeg smo pojeli sendviče, pri tome hraneći dvije velike crne ptice, nalik vranama, mameći ih da dođu sve bliže i bliže, istovremeno sve vjerno bilježeći kamerom. Nadam se da smo stekli nove prijatelje u životinjskom svijetu, s obzirom da su ove ptice navodno zlopamtila. I tek što smo mislili da nas je šuma ostavila uskraćenima za bliski susret s majmunima, u trenutku predaha i nepažnje, gotovo nam se dogodilo da nam otmu stvari. U zadnji tren potjerali su ih čuvari, ali nakon toga bili smo na oprezu jer se majmuni nisu micali, pokušavajući doći do klupe gdje su se nalazile naše torbe. Inače, tek kad im se čovjek jako približi, postane svjestan da se radi o malim plašljivcima.

Čuvar nam je predložio da nazovemo Cyangugu, gdje se nalazi polazišna točka autobusa pri povratku, kako bismo potvrdili karte koje smo ranije platili i vrijeme i mjesto ukrcavanja. Na kraju je to za nas učinio čuvar koristeći kinyarwanda što je bilo vrlo korisno.

Pri povratku u autobusu nije bilo bučno kao pri polasku, vjerojatno jer su se svi vraćali umorni. Jedino stajanje je i opet bilo u Nyanzi koje su mnogi iskoristili kako bi si kupili večeru. Ovo je bio završetak jednog vrlo zanimljivog dana kojeg smo zaključili ukusnom večerom u Gitarami.

Foto galerija