Sjećam se kada sam srela prvog hrvatskog svećenika 1995. u Ugandi, fra Ivicu Perića. Tada sam imala 11 godina i bila sam u petom razredu osnovne škole bez oca i majke. U takvim uvjetima život u Africi nije ni najmanje lagan. Mislila sam da život za mene nema budućnosti. Možete samo zamisliti što mi se desilo kada sam srela fra Ivicu. Tjerao me da idem u školu, da kopam, nosim vodu itd. Bila sam jako tvrdoglava, a on je bio strpljiv i stavljao najveći naglasak na školovanje. Tjerao me da prakticiram mnoge stvari što sam ja mislila da je nemoguće. Tako me je trenirao u stolnom tenisu, što ja nisam prije vidjela u svom životu. Bila sam najbolja u selu, na fakultetu sam prestavljala ženski stonoteniski tim na nacionalnom natjecanju fakulteta u Ugandi i bila najbolja a ove godine od 5. do 21. kolovoza sam predstavljala Ugandu na medjunarodnom natjecanju fakulteta u Bankoku - Tajland.

Pružio mi je mogućnost da učim i o kompjuterima te tipkanje s programom tako da sam sada jako dobra u tipkanju. Tjerao me neumorno da čitam knjige i da učim što je urodilo plodom te sam ove godine završila fakultet. Diplomirala sam na najboljem fakultetu u Ugandi „Fakultet ugandskih mučenika“, Etiku i razvoj. Dobila sam ponudu da idem za magisterij na univerzitetu Leeds u Engleskoj. No školarina je preskupa. Ako budem uspjela naći sponzore trebala bih početi sa studiranjem sljedeće godine u rujnu.

Biti s ovim hrvatom dalo mi je puno mogućnosti. Vidjela sam da se iste stvari mogu vidjeti na različite načine sa različitog stajališta. Vidjela sam bolju budućnost, posjetila mnoga mjesta, narasla u moralnom i materijalnom pogledu. Imala sam mogućnost da susretnem i jos veći broj hrvata („dobra grupa“). Uvidjela sam da su hrvati osobe zlatnog srca, osobe bez stresa. Neke koje sam srela kao: Ana Marković, Nikola, Tomo i Katarina, Ivicin brat i nevjesta, Alojz, Ivicin otac, Ana i Mladenka, Ivičine sestre, Mateja, Ana-Marija i Gabrijela, Ivičine nećakinje, Miro, Mario, Sebastijan, Josip i još mnogi.

Najviše sam se iznenadila kada sam srela fra Ivičinog oca. Tada sam se uvjerila da i bijelci mogu kopati bez odmora ili prestanka. Susrećući ove hrvate naučila sam dosta hrvatskog jezika, npr. „Dobro jutro; Što ćes jesti; Kopaj cvijeće; Šta ima; Pasi travu; Nemaš pameti; Kako si; Čokolada je dobra; Udari ga; Vinca rumena; Dobro spavaj; Sretna Nova godina; Dobro došao; Pomuzi kozu; Ovuda; Pomuzi kravu; Nema para; Laku noć; U stadionu; Ima Boga; Imaš snage; Fala“ i još mnogo toga.

U svemu ovome fra Ivica je činio sve u svojoj mogućnosti da završim fakultet. Učinio je sve da imam materijalnu potporu i davao mi dobre savjete kako uspjeti u životu u materijalnom i moralnom pogledu. Jako je lijepo biti s hrvatima ali nije lako ako nisi spreman stvarno raditi i spremiti se za svoju budućnost. Zahvalna sam hrvatima i ne-hrvatima koji su mi pomogli da ovako uspijem u životu, a posebna hvala fra Ivici. Hvala ti što si bio dobar i strog roditelj.